Povjerljivo
‘Kakvi su to ljudi? Sin im je umro, a sada unuke tjeraju iz kuće’
Sa samo 40 godina, gospođa Lona ostala je udovica. Danas, na pragu pedesete, i dalje proživljava, piše nam, pravi progon od strane roditelja pokojnog supruga. Vjerovala je da će im djeca, jedino blago koje im je ostalo iza sina, biti sve, a pokazalo se da su im – nitko i ništa.
“Ako ne možeš pomoći, nemoj ni odmoći”, poslovica je zlata vrijedna, koje se, eto, ne drže svi na ovome svijetu. Što se tiče gospođe Lone, ne drže je se čak ni oni za koje je smatrala da su joj najbliži i da će joj uvijek bezuvjetno biti na pomoći.
“Majka sam dvoje djece, kćeri i sina koji su danas odrasli ljudi, oboje su završili fakultet te su zaposleni. Šta se njih tiče, stvarno sam sretna i ponosno mama, ali trebalo je tu štošta izdržati. Moja životna priča je jako duga, ali ispričat ću posljednjih devet godina, otkako mi je preminuo suprug, a ja ostala sama s kćeri u dobi od 13 godina, i sinom od 16 godina”, povjerava nam gospođa Lona.
Problemi sa suprugovim roditeljima
Bile su to, kaže, najosjetljivije godine za djecu, baš kad pubertet uzima maha. Iako smatra da su sve godine u kojima djeca dožive traumu osjetljive, bitno je umjeti skupiti snagu i ostati jak. “Moja djeca su, zajedno sa mnom, bila i ostala jaka. No, vanjske okolnosti nisu nam išle na ruku”, doznajemo.
Potom je objasnila: “Živimo u kući koju smo suprug i ja nadogradili i bila je u fazi legalizacije kad je on otišao sa ovog svijeta. Taj je nelegalizirani objekt glasio na suprugovog oca, mog svekra. Odmah nakon sahrane i nalaza obdukcije, počeli su problemi oko kuće pa čak i oko grobnice u kojoj je ukopan moj suprug”, otkriva nam.
Unuke tjeraju iz kuće
Dala je, objašnjava, uklesati fotografiju supruga, a njegovi su joj roditelji rekli neka se ne miješa u nešto što nije njezino. “Vikali su kako sam mogla ići naručiti fotografiju bez da sam se s njima savjetovala. Izgovorili su mi toliko ružnih riječi, osobito svekrva, da nisam mogla vjerovati. I nakon toga, počela je borba oko kuće. Oni djeci i meni ne žele to prepisati. Štoviše, danas, nakon devet godina, oni žele izbaciti djecu iz te kuće”, opisuje.
Gospođa Lona se u međuvremenu preselila u drugo mjesto, zbog posla, ali k djeci u kuću dolazi najmanje jednom tjedno. “Ne mogu nikako razumjeti ljude koji su izgubili svoje vlastito dijete i umjesto da te unuke prigrle jer je to jedino što im je ostalo od sina, oni sve te godine njih odbacuju i otežavaju im život. Kakvi su to ljudi?” pita se već devet teških godina udovica Lona.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
