Povjerljivo
Jelena (72): ‘Ovo je prvi put da ne idemo na skijanje. Nemamo s čim’
Mnogi nam naši umirovljenici u razgovorima priznaju da su im neki hobiji, kojima su se bavili po tri, četiri desetljeća, u penziji postali preskupi. Supružnici Jelena i Predrag rekli su nam da su se oni skijanja odrekli prvi put nakon trideset godina, a najviše su tome kumovali, kažu, ‘euro i inflacija’.
Gospođa Jelena (72) i njezin suprug Predrag (71) skijaju od mladosti. Danas su oboje u mirovini, a prošle su se godine, otkrivaju nam, još spuštali niz snježne padine u austrijskim Alpama. Ove godine, prvi put nakon više desetljeća, stisnule su ih financije pa su prekinuli tradiciju.
“Ja doduše ne skijam više od dva sata dnevno već zadnjih pet godina, jer me bole koljena, ali suprugu je to još uvijek strast. Dok on cijeli dan skija, ja šećem u podnožju planina i to mi godi. Ove godine smo gledali austrijska skijališta, karte su već oko 70 eura za dan, a poludnevne su tek nešto malo manje. U Sloveniji se može naći i jeftinije, ali i to nam je postalo preskupo”, kaže.
Cijene su vrtoglave
Ovo je tako prva godina da su odlučili odreći se omiljenog zimskog odmora. “Euro nas je baš unazadio, barem što se našeg kućanstva tiče. Kći i zet su išli s kćerkom, potrošili su gotovo dvije tisuće eura za tjedan dana. I apartmani su u Austriji skupi, ispod sto eura nema više ništa u sezoni. Kad su mi rekli da se noćenja penju i na tisuću eura, zavrti mi se u glavi”, doznajemo od gospođe Jelene.
Sve im je, kaže, u mirovini postalo luksuz. “Našem je čovjeku luksuz skijanje, luksuz mu je otići i tjedan dana na more, gdje barem ne mora tegliti skupu opremu kao kad ide na skijanje. Ma što reći, pa skupo je otići i u restoran u Zagrebu”, govori nam.
U restoran jednom mjesečno
Skrenuli smo tada razgovor sa skijanja na njihove zagrebačke navike. “Neka nas nitko ne osuđuje, znamo da se vani jesti ne mora, ali nije do lijenosti niti do šepurenja, suprug i ja oduvijek volimo taj vid izlazaka. Smanjili smo apetite i naručujemo skromno, ali opet odemo na neko lijepo mjesto i uživamo u tih sat, dva, na poseban način”, rekla je.
No, prije nego što izađu, uvijek na Internetu provjere jelovnik. “Ako menu nekog restorana nije dostupan online, onda tamo ni ne idemo. Tko danas može doći i bezbrižno naručiti što mu se jede i pije, bez da gleda cijene? Mi si to s penzijama ne možemo ni zamisliti. Ali evo, ipak smo si ostavili taj gušt da vani jedemo jednom mjesečno pa makar samo ćevape u lepinji”, doznali smo od gospođe Jelene.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
