Prati nas

Mozaik

Borba traje

‘8. mart je ženama bio jedini izlazak i o tome se pričalo cijelu godinu’

Naše umirovljene sugovornice prisjetile su se dana kad su u firmama u kojima su radile 8. mart slavile uz zakusku, kasnije od supruga dobivale karanfile, a neke su navečer odlazile i na zabave koje su trajale dugo u noć. O ženskoj revoluciji, priznaju, nisu ni razmišljale.

Objavljeno

|

"Neću ruže, želim revoluciju!" - poruka feministkinja protiv komercijalizacije Međunarodnog dana žena.
foto: Badel

Neću ruže, želim revoluciju! Parola je to kojom feministkinje pokazuju otpor prema komercijalnom i sladunjavom obilježavanju Međunarodnog dana žena. Bombonijera ili čokolada, kažu, ponižavaju žrtvu i trud svih suborkinja koje su izborile mnogo toga, od ženskog prava glasa do prividne ravnopravnosti u kojoj danas živimo.

Pa kako smo, uopće, došli do toga da muškarci ženama povodom praznika koji najdublje korijenje ima u borbi za prava obespravljenih radnica – daruju čokolade ili čipkasto rublje? Ne znamo, no znamo da 8. mart nije ispražnjen od sadržaja jučer. Svjedoče nam o tome umirovljenice kojima ni u socijalizmu bivše države nije bio odveć važan borbeni i revolucionaran duh tog “ženskog” dana.

Gospođa Marija (76) je radila u uspješnoj tvornici koja je nestala u vrtlogu privatizacije. Kaže, 8. mart bio je dan za feštu. “Slavili smo u menzi. Organizirala se glazba, sve radnice i radnici su sudjelovali, a slavilo se na teret firme s blagoslovom direktora. Znale smo da je to feministički praznik, ali nismo baš razmišljale o ravnopravnosti žena i muškaraca. Mislim da smo taj dan bili ravnopravni”, kaže nam ponesena nostalgijom.

Oglas

No ostalih dana, kaže nam, muškarci su imali veće plaća od žena, iako su radili manje. To se smatralo normalnim. “Nije nam nikada palo na pamet da bi žena mogla biti direktorica firme. Nismo na to ni pomišljale, niti je ijedna žena pokazala interes za to. Nikada naša firma nije imala direktoricu. Imali smo šefice računovodstva i poslovotkinje. Direktori su se imenovali ‘gore’ i postavljali su ih muškarci iz političkih struktura”, kaže nam Marija.

Sve se, dodaje, promijenilo nakon osamostaljenja Hrvatske kada je dio žena odbijao slaviti 8. mart jer su smatrale da je to komunistički relikt. “Nas nekoliko je slavilo u jednoj kancelariji. Govorile su nam da smo ‘drugarice’.”

8. mart kao doček Nove godine

I naše druge sugovornice potvrđuju da im je Međunarodni dan žena bio jedini dan za razonodu u godini. “Mi smo jedan specifičan kraj gdje je 8. mart bio događaj godine. Svi su dani bili ožujak, samo je postojao 8. mart. Taj dan je mnogim ženama bio jedini izlazak u godini. Oni malo imućniji su si platili doček Nove godine u hotelu u centru grada, ali na 8. mart slavili su svi. Žene bi redovito dobile cvijeće, obično karanfile. Za one koji su radili u ustanovama uvijek su najprije bile upriličene zakuske, a kasnije se znalo ići na izlet pa se okrenulo janje”, rekla nam je gospođa Slavica (66) iz Drniša.

Potom je napomenula da su se ženama u firmi na zakusci znali pridružiti i muškarci. “Radila sam u zdravstvenoj ustanovi pa su se s nama počastili i liječnici, zubari i tehničari, ali kad se kasnije išlo na izlet ili organiziranu zabavu, jedini muškarac je bio vozač. Kod nas se cijelu godinu pričalo o tom događaju. Imendani se tada nisu slavili, eventualno rođendani, ali ništa nije bilo tako veliko i važno kao 8. mart”, povjerila nam je naša sugovornica.

Ivana: Jedini dan kad je tata mami nosio cvijeće

Potom se gospođa Ivana (55) prisjetila kako se slavilo u njezinoj Dalmaciji. “To je bio jedini dan u godini kad je moja majka od oca dobila cvijeće, karanfile, i novu vazu. Mi djeca smo joj svake godine brali poljsko cvijeće, baš se posebno sjećam tog dana. Imam i vrlo živu sliku oca jedne godine s ogromnim buketom, gledala sam zadivljeno kako ga predaje majci”, rekla je.

Prije nekoliko dana razgovarala je, kaže nam potom, o temi obilježavanja 8. marta s prijateljem iz istog mjesta. “Osvijestili smo koliko je muškarcima u našoj regiji još tamo sedamdesetih bilo neugodno kući nositi cvijeće ako nije bio baš 8. mart, a nekima čak i na taj dan, kad su zbilja mnogi nosili. Tada se on sjetio da ga je davno, još kao dječaka, na ulici zaustavio jedan muškarac i dao mu nešto sitnoga samo da umjesto njega preko gradskog trga prenese cvijeće. Zamislite vi do koje je mjere njima bilo neugodno hodati s buketićem“, kaže Ivana.

Zlata: “Moja obitelj nije slavila”

Gospođa Zlata, koja je lani napunila 90 godina života, ispričala nam je da radila u školi kao profesorica. U školama se na taj dan normalno održavala nastava i nije se slavilo, jedino su profesorice od učenika znale dobiti cvijeće.

“Ni kod kuće u mojoj obitelji nije se slavilo, suprug i ja smo se redovito šalili na taj račun. Mi smo stara građanska zagrebačka obitelji i taj praznik kod nas nije bio usvojen kao nešto važno. Niti mi je suprug poklanjao cvijeće, niti sam ja išla na zabave, dakle jedino kako smo obilježili bile su naše interne pošalice”, rekla je umirovljena zagrebačka profesorica.

Potom je dodala da zna da su u nekim većim firmama slavili, ali je bio vrlo čest slučaj da su žene nastavljale raditi i nakon posla odlazile kući, a muškarci nastavili s nazdravljanjem pa bi kući dolazili nacvrcani. “Tako su nastajali dobri vicevi”, našalila se gospođa Zlata koja je za života, napominje, itekako zastupala ravnopravnost – svaki dan.

Zanima nas vaša priča

Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!

Oglas
.

Život počinje s 50!

Mi smo medij zajednice. Razbijamo predrasude o starenju i starosti – živimo. Pratimo teme zdravlja, zdravstvene, obiteljske i mirovinske politike, politike, kulture, zabave, znanosti i životnog stila. Želimo vas ohrabriti, povezati i inspirirati kako biste zdravije i aktivnije uživali u životu. Poštujemo različitosti, promoviramo toleranciju i potičemo argumentiranu raspravu. Naš moto je: Živite brzo, umrite stari. Jako stari.