Iako to danas zvuči gotovo kao bajka, radnici u tvornicama širom bivše Jugoslavije, dok je društveno uređenje u tadašnjoj zemlji (formalno) bio samoupravni socijalizam, u velikom broju slučajeva bili su stambeno zbrinuti, a zbrinuo ih je poslodavac. Telegraf je istražio kako su zapravo dodjeljivani famozni stanovi, o kojima današnja mladež može samo sanjati.
U svemu tome su naročito prednjačili radnici u tvornicama namjenske (vojne) proizvodnje, ali i strateški važnim proizvodnim pogonima. Ako bi tvornica bila izgrađena namjenski (ciljano) zbog razvoja nekog dijela pojedinih republika, bili bi izgrađeni i stanovi.
U svakom slučaju, stanogradnja koja je u SFRJ bila veoma razvijena, nije bila namijenjena tržišnim uvjetima poslovanja i kupcima koji bi dizali kredit za kupovinu “svoja četiri zida”, već okrenuta ka onima koji su radili osam sati za strojem.
Namjenska industrija prednjačila
Potpuno ista situacija bila je i u mnogim drugim gradovima širom SFRJ: u Vogošći kraj Sarajeva, gdje se još uvijek nalaze pogoni TAS-a (“Tvornica automobila Sarajevo”) i danas postoji kompleks zgrada namijenjen za radnike koji su sklapali popularnog “Golfa dvojku”.
Zaposleni u namjenskoj industriji u Čačku (“Sloboda” – vojni dio, “Tehnički remontni zavod”) također su preko tvornica dobivali stanove. Valjevski “Krušik” je na istom principu dijelio stambene jedinice svojim zaposlenim radnicima. Majstori u mostarskom “Sokolu” gdje se odvijala proizvodnja domaćih mlaznih aviona Soko, Galeb G-2, Super-galeb G-4 i Orao J22 dobivali su “vojne stanove”, kako su se tada popularno zvali, iako su poseban odjeljak u stambenom fondu imali časnici i dočasnici JNA.
I zaposleni u drugim (isključivo civilnim) tvornicama dobivali su kvadrate od svog poslodavca, u što se svatko može uvjeriti kada samo prošeta po beogradskim općinama. Potvrda za to vidi se i danas u Rakovici, gdje je “IMR” (Industrija motora Rakovica) svojevremeno podijelila više od 100 stambenih jedinica, ili u Mladenovcu, gdje su radnici “Keramike” i “Petra Drapšina” bivali stambeno zbrinuti.
Za rudare – barake, za inženjere – luksuz
Visoka školska sprema nije bila nužno potrebna da biste dobili stan od svoje tvornice. I to – “na prvu” – zvuči baš sjajno, vodi se onom idejom da smo “svi isti, sa istim pravima”.
Ali, nije bilo baš tako: rudari i prosta radna snaga u tvornicama mogli su računati na radničke barake: uglavnom montažne objekte sklepane u neposrednoj blizini proizvodnih pogona, koji bi nakon prve jače kiše pokazali sve svoje mane. A ako biste bili inženjer, još ako biste došli iz druge republike – mogli ste računati da će vam tvornica dodijeliti stan. I to ne bilo kakav. Za ono vrijeme, čak i luksuzan.
Još ako ste svoj doprinos davali i aktivnim sudjelovanjem na sjednicama ZRLJ (ne, nije greška, već skraćenica za “Zbor radnih ljudi”, periodično, beskonačno sastančenje koje se često pretvaralo u opću svađu) i na sastancima tada jedine partije, Saveza komunista (na bilo kojoj razini), onda ste bili “na konju”. Točnije, stan vam je bio “garantiran”.
Svi su jednaki, ali su neki jednakiji
Ovom parafrazom najvažnije rečenice besmrtnog Georgea Orwella u njegovom kapitalnom djelu “Životinjska farma” mogao bi se u najkraćem opisati sustav koji je pri podjeli stanova vladao u SFRJ.
Procedura za dodjelu stambenih jedinica u tvrtkama samoupravnog socijalizma bila je komplicirana, nedovoljno jasna (ili kako se to danas kaže – nedovoljno transparentna) i podložna raznim tumačenjima (čitaj – naštimavanju, namještanju, podmićivanju).
Danas umirovljenik, nekada sindikalac Jovan Vulović, prisjeća se što je sve bilo potrebno da dobijete stan: “Ovisno od tvrtke do tvrtke – uglavnom su favorizirani stručnjaci, što je normalno. Samo što su nam tada govorili da smo svi jednaki, a zapravo je način na koji su dijeljeni stanovi – stvarao nove nejednakosti.”
“Stanova nije bilo dovoljno i bili su ‘rezervirani’ za rukovodioce i one koji su dolazili sa strane. Ono što se gradilo pred Titovu smrt je dijeljeno nerazmjerno, barem u mojoj tvrtki (tvornici koja je nedavno prodana iz stečaja, op. aut.)”, dodaje on za Telegraf.
“Sindikat je od 24 stana u dvije zgrade koje je sagradila ‘Hidrogradnja’ za našu tvornicu – dobio četiri. Dvadeset stanova podijeljeno je inženjerima, ali i miljenicima generalnog direktora. Kasnije, mnogo kasnije, ispostavilo se da je direktor počastio i sebe i svog sina s po jednim stanom u toj zgradi”, prisjeća se.
“A da biste bili na listi, bodovalo se sve: školska sprema, godine staža u tvrtki, godine staža, bračno stanje, broj djece, trenutna stambena zbrinutost, zdravstveno stanje, članstvo u sindikatu… Svaka stavka nosila je određeni broj bodova.”
Priznaje i da je tu bilo “nedosljednosti” i da su neki članovi sindikata bili važniji od drugih, te da su se mnoge intervencije završavale daleko od očiju javnosti, po lokalnim kavanama. Barem u njegovoj, sada već u tom obliku i kapacitetu, nepostojećoj tvornici koja se bavila proizvodnjom alata.
Privilegija pojedinaca
Vremenom je dobivanje društvenih stanova postalo privilegija pojedinaca. Stanove su dijelili i u raznim poduzećima, naročito onima koja su se bavila trgovinom, ali tu već za “prostu radnu snagu” nije bilo mjesta. Morali ste biti barem niži rukovoditelj da biste “upali” na listu.
Javna poduzeća su u velikom broju slučajeva također postala leglo korupcije prilikom dodjele životnog prostora. Nažalost, i lokalne samouprave su zloupotrebljavale svoje stambene fondove, pa su često socijalne stanove davale “preko veze”.
Najkraće rečeno, stambena politika u SFRJ bila je osmišljena odlično: kao podrška radnicima koji su hrlili u gradove. Ali provedena je loše, jer ljudi su kvarljiva roba.
Zbog toga su se radnici u velikom broju slučajeva odlučivali za izgradnju u vlastitoj režiji, kada bi njihove kuće nicale brzo, zahvaljujući mobi njihovih kolega, koji su dolazili pomoći svojim drugovima. A dobivali su zauzvrat istu vrstu pomoći kada bi došlo “njihovo vrijeme”, zaključuje Telegraf.
