U životu umirovljenice Ljiljane Lipovac (68) uvijek se događa nešto novo i dobro, a sve zahvaljujući njezinoj svestranosti, angažiranosti i povezanosti s ljudima oko sebe. Iako je u mirovini, ne miruje; radi možda i više nego ikad, no to ne doživljava kao posao jer se posvetila isključivo onome što voli i što je ispunjava.
Dnevnik istrgnutih sjećanja
Na prvome mjestu joj je pisanje poezije, a upravo je, nakon dviju zbirki poezije, svjetlo dana ugledala i njezina prva samostalna prozna knjiga “Dnevnik istrgnutih sjećanja”. “Kroz kratke priče oživjela sam djetinjstvo i sve što ga je tkalo. Odrasla sam u zagrebačkoj Dubravi, no ljeta sam provodila kod bake i djeda u Donjoj Pušći u Zagorju. Često sam posjećivala i drugu baku i djeda, po ocu, koji su živjeli u Vrbovcu i uz njih sam osobito zavoljela konje. Bila sam prava mangupica, a mnogi su doživljaji iz tog vremena pronašli mjesto u ovoj knjizi”, priča nam gospođa Ljiljana.
“Pisala sam o svemu od školovanja, odrastanja, do udaje i radosti majčinstva”, dodaje pjesnikinja čije su pjesme višestruko nagrađivane te prevedene na engleski, mađarski, rumunjski, albanski, ruski, talijanski, makedonski i ukrajinski jezik.
Ne misli na bolnicu
Otkriva nam i kako je svega tjedan dana dijeli od operacije kuka, no prije toga planira nazočiti 14. Međunarodnom pjesničkom festivalu “More na dlanu”, koji će se održati u Puli i Rovinju, a na kojem sudjeluje i kao moderatorica. U utorak je pak čeka i vlastita promocija na kojoj će govoriti urednik “Dnevnika istrgnutih sjećanja”, hrvatski književnik, dramski pisac, redatelj, romanopisac i pjesnik Zdravko Odorčić.
Hrabro na 12. operaciju u životu
“Ovo će mi biti 12. operacija u životu. Znate, u teškim situacijama uvijek se sjetim Jesenjina i njegove misli: I kad padamo, treba se ponosne glave uzdizati. Na operaciju idem s vjerom da će sve dobro proći i da ću se ubrzo vratiti svojim aktivnostima. A pisati mogu u svakom položaju, već radim na četvrtoj zbirci poezije, koju sam posvetila majci i pišem je na kajkavskom dijalektu”, kaže neustrašiva pjesnikinja.
Jesenjina se, kaže, sjetila i kad je dobila izračun mirovine. Umirovila se prijevremeno kao stopostotni invalid. Za 29 godina radnog staža, od čega je 24 provela kao samostalna obrtnica frizerka sa šestero zaposlenih i redovito plaćala državi više od propisanog minimuma, danas prima svega 320 eura mirovine, uz dodatak od 28 eura na temelju invalidnosti.
“Mi s najnižim primanjima ne osjetimo nikakva povećanja. Evo, meni je mirovina zadnji put porasla za manje od deset eura. Smatram da bi se prijevremeno umirovljenima, kad napune određene godine, mirovina trebala ponovno izračunati prema stvarnim uplatama doprinosa i godinama staža. Mene su s mirovinskog odbili i kad sam došla sa 60 godina, i sa 65. Danas sam i dalje na ovoj mizeriji od koje se ne može živjeti pa poput mnogih umirovljenika radim da bih uopće preživjela”, kaže otvoreno.
Optimistična umirovljenica
A zatim se, kao i uvijek, okrenula svjetlijoj strani života: “Veselim se svakom moderiranju na koje sam pozvana, jer je to posao koji volim raditi. Veselim se uvijek i pisanju, pjesničkim susretima, putovanjima i svakom novom danu koji mi donese priliku za stvaranje ili susret s dragim ljudima. Sve se stigne kad se želi. Iako je moj život bio pun izazova, izabrala sam se ne predati, već iz svakog iskustva izvući snagu i pretvoriti ga u stih, osmijeh ili novu priču.”
