Kad dobiju unuke, za mnoge bake i djedove počinje novo i posebno razdoblje života. Životna savjetnica i autorica knjiga o sretnijem življenju, Gretchen Rubin, za CNBC objašnjava kako ta uloga donosi priliku za dublje povezivanje, ali i za drugačiji pristup odgoju nego kad su odgajali svoju djecu, pristup koji počiva na strpljenju, prihvaćanju i prisutnosti.
Strpljivo im priznajte njihove osjećaje
Mnogi vjeruju da su riječi ohrabrenja i pokušaji razveseljavanja najbolji način kako pomoći djetetu kad je tužno, razočarano ili uplašeno. No, važno je razumjeti da djeca ne traže uvijek da im se osjećaji umanje ili preusmjere. Često im je dovoljno da ih odrasla osoba vidi, čuje i prizna ono što proživljavaju.
Zato, umjesto da unuke u svakoj situaciji potičemo na brzo i površno pozitivno razmišljanje, često im mnogo više znači kad odrasla osoba jednostavno prizna da im je teško. Djeca osjećaju olakšanje kad im se prizna da ih nešto boli, ozbiljno ih muči ili da im nešto ne ide.
Prvo je važno priznati emociju, a tek onda pomoći djetetu da je nosi. Dovoljno je dakle biti prisutan, pokazati razumijevanje i potvrditi da trenutačno nisu sretni, da je to u redu i da će i to proći.
Prihvaćanje kao oblik ljubavi
Mnogi se bake i djedovi pitaju kako uskladiti duboku ljubav prema unucima s prirodnom željom da ih se vodi, usmjerava, pa i malčice korigira. Volimo ih upravo takve kakvi jesu, ali često im želimo pomoći da budu još bolji, odgovorniji, zreliji.
No, važno je shvatiti da prava ljubav ne znači ni prepuštanje, a ni stalno popravljanje. “Ljubav podrazumijeva prihvaćanje djeteta onakvim kakvo jest, uz vjeru u njegov potencijal. Djeca koja se osjećaju prihvaćeno lakše razvijaju samopouzdanje i spremnije prihvaćaju vlastite pogreške. Prihvaćanje ne znači odustajanje od očekivanja, već stvaranje sigurnog prostora u kojem dijete ima pravo biti ono što jest”, napominje stručnjakinja za sreću.
Ako ste dobri prema sebi, bit ćete bolji prema unucima
Promjene u obiteljskim odnosima često počinju osobnom promjenom. Kad smo umorni, razdražljivi i imamo gomilu obaveza, teško nam je biti strpljiv i nježan. Kad si dopustimo odmor, smijeh i jednostavnost, postajemo prisutniji, mirniji i otvoreniji za ono što djeca trebaju.
Unuci vrlo dobro osjećaju raspoloženje odraslih, čak i kada se o tome ne govori. Kada mi sami njegujemo unutarnji mir i ravnotežu, to se prirodno odražava i na naš odnos s njima. Promjena ne mora dolaziti izvana, dovoljno je da započne u nama. Treba imati na umu da su im roditelji često preopterećeni, a u vrtiću ili školi i sami prolaze kroz brojne izazove. Upravo zato bake i djedovi mogu biti njihova sigurna luka, mjesto prihvaćanja, topline i predaha.
Vrijeme brzo prolazi, svaki trenutak vrijedi
Kad su unuci mali, znaju biti neumorni. Ako su cijeli vikend kod vas, to može biti iznimno naporno od ranog jutra do kasnog lijeganja. Osjećate se iscrpljeno i frustrirano, no osvijestite da godine prolaze gotovo neprimjetno. Uostalom, naučili ste to sa svojom djecom.
Djeca odrastaju brže nego što želimo priznati. Već sada možete primijetiti da narastu između dva susreta. Od dječice koja šaraju po zidu do mladih ljudi s vlastitim pogledom na svijet, sve se to dogodi u tren oka. “Upravo zato svaki trenutak proveden s njima vrijedi više nego što se čini. Ne treba čekati posebne prigode jer i najobičniji odlazak s njima u park može postati uspomena koja će im ostati za cijeli život”, kaže Rubin.
Biti baka ili djed nije samo uloga, to je poziv srca. To je prilika da budemo oslonac bez očekivanja, ljubav bez uvjeta i mudrost bez nametanja. Ono što smo nekada činili iz roditeljske odgovornosti, danas činimo iz unutarnjeg mira i životnog iskustva. Upravo zato ti trenuci imaju dublji i trajniji odjek u životima unuka.
