Već pri rođenju liječnici su njegovoj majci rekli da nije sigurno hoće li preživjeti pa su šest mjeseci proveli u bolnici boreći se za njegov život. Kasnije u djetinjstvu prebolio je baš sve dječje bolesti, a u mladosti preživio niz nesreća, među ostalim i onu pri kojoj je izgubio oko. U 32. godini dijagnosticiran mu je rak grla, a supruzi su tada rekli da gotovo sigurno neće dočekati Novu godinu. Do danas je preživio i pet srčanih te tri moždana udara.
Unatoč tome, umirovljenik Mirko Hodak (75) iz mjesta Rokovci u općini Andrijaševci, na život se ne žali. U svojim električnim kolicima živi dan po dan, sat po sat, slijedeći jednostavan princip: “moli i voli”. Dodaje potom i riječ “jedi”, jer kao pravi Slavonac cijeni dobru kremenadlu.
Fizički ograničena, ali duhovno raskošna – tako bi se ukratko mogla opisati svakodnevica gospodina Mirka. “Bolesti su me naučile živjeti u sadašnjem trenutku. Čim se ujutro probudim, najprije se sat i pol molim. Potom uz doručak i kapučino popijem lijekove; ukupno 13 tableta. Nekad sam ih uzimao i po 23. Do ručka ponekad izmolim i krunicu. Nakon popodnevnog odmora, svaki dan oko pola četiri, svojoj Lidiji skuham kavu. Tako je već 52 godine, koliko smo u braku”, otkriva nam.
Rutina i mir u svakodnevnoj borbi
Navečer odlazi na misu, a potom na televizoru najradije gleda dokumentarce o životinjama. Ponedjeljkom u svojim kolicima obiđe školsku prijateljicu koja je invalid od rođenja, a tijekom tjedna posjeti i ponekog prijatelja.
Ni njihova kuća, kaže, nikad nije prazna jer su njegovih troje djece ostali u rodnom kraju i podarili im 11 unučadi, a sada već imaju i idvoje praunučadi. “U Slavoniji se danas živi bolje nego ikad. Ima više posla, plaće više nisu tako mizerne, pogledajte samo kuće i po tri auta ispred njih. Mirovine jesu male, ali ne kukaju oni s najmanje, već oni kojima nikad nije dovoljno. To nam govori da prije težnje za više novca svatko mora sebi postaviti pitanje: Jesam li zadovoljan iznutra? Jer ako nisi, sve drugo pada u vodu”, napominje.
Zadovoljan mirovinom
Njegova mirovina iznosi 530 eura, a supruga prima nacionalnu mirovinu od 154 eura. Ipak, od toga su uspjeli uštedjeti za proširenje grobnog mjesta, spomenik i pogreb.
“Odrastao sam bez oca pa sam se morao sam boriti kroz život. Imao sam 25, a supruga 20 godina kad smo sagradili kuću. Zaposlio sam se u struci kao tokar u Spačvi, a ona je 12 i pol godina radila kao frizerka. Kad su mi s 32 godine liječnici rekli da zbog raka grla neću poživjeti ni godinu dana, dala je otkaz. Dogovorili smo se da će nakon moje smrti uzeti moju mirovinu i sama se brinuti o troje djece. Ja sam preživio, a ona se više nije uspjela zaposliti”, govori.
Raku grla prethodila je još jedna tragedija, kad je pri gradnji kuće izgubio oko. “Završio sam za tokara i radio u struci u vinkovačkoj Spačvi, no kad sam izgubio oko morao na prekvalifikaciju jer više nisam mogao raditi kao tokar. Nakon toga obavljao sam razne poslove u kancelariji te između ostalog bio i sindikalni povjerenik te sportski direktor tada poznatog drugoligaškog nogometnog kluba Spačva Vinkovci. No, nakon 25 godina staža, već s 40 godina, morao sam u invalidsku mirovinu”, prisjeća se.
Snaga vjere
Tada je već bio duboko u vjeri, kojoj se okrenuo nakon smrti brata koji je izgubio bitku s teškom duševnom bolesti. “Uslijed svega što sam proživio shvatio sam da čovjek sam po sebi ne može ništa, sve je božja volja. Ni u mirovini me nesreće i problemi sa zdravljem nisu zaobilazili.”
“Nakon teškog prvog infarkta, kad me supruga došla posjetiti u bolnicu, medicinska sestra joj je rekla da sam preminuo. Ni tada mi liječnici dakle nisu davali ni jedan posto šanse da preživim. A preživio sam kasnije još četiri srčana i tri moždana udara. Imam i teški reumatoidni artritis. Ako stanem na noge, a prsti su mi od bolesti savinuti prema dolje, još osam dana osjećam bolove. Sve sam više u kolicima”, priznaje.
Obitelj kao oslonac
Veseli se iznimno, kaže, kad se kod njih okupi uža obitelj koja sada broji već 19 članova. Iako su im mirovine male, a djece je puno, daruju ih svaki rođendan, imendan, Božić, Uskrs i kirbaj.
“Za svaki važan dan dajemo im po 20 eura. Radije pružimo njima nego da trošimo po restoranima. Ne volimo ići ni u kafiće, kavu najradije pijemo kod kuće, već 52 godine sretni udvoje. Što reći na sve to, nego da je život lijep”, kaže nam ovaj nepopravljivi optimist, čovjek koji nas je još jednom podsjetio na moć zahvalnosti, jednostavnosti i duhovne snage.
