Švedska kao protitip moderne socijalne države? Zaista, malo tko neće potvrdno odgovoriti na postavljeno pitanje. Švedska brine o svojim građanima; od najmlađih do najstarijih, no njihov model rezultat je njihove kulture i etike, nespojive s balkanskim ili mediteranskim mentalitetom, usudili bismo se reći. Socijalna država u Švedskoj utemeljena je na konsenzusu, visokim porezima i povjerenju u institucije. Švedsko društvo u svojoj srži sekularno je i potiče individualizam, što se odražava i u brizi za starije.
U jeku žestoke rasprave o modelima aktiviranja osobne imovine, a kako bi se osigurala primjerena skrb u starosti, mnogi su istaknuli Švedsku kao uzornu “državu u kojoj svaki umirovljenik ima dovoljnu mirovinu i mjesto u državnom domu”. No koliko u tomu ima istine?
Umirovljenici u Švedskoj ne ostvaruju automatsko pravo na smještaj u domu za starije. Njihov ulazak u tu ustanovu ovisi o individualnoj procjeni, a fokus je na tome da stariji građani što duže ostanu u vlastitim domovima. Pri tomu treba znati da Šveđani koji žive u gradovima uglavnom nemaju stan u svojem vlasništvu. Za usporedbu, prema podacima servisa Statista za 2023. godinu, čak 91 posto Hrvata živjelo je u vlastitoj nekretnini, dok je kod Šveđana taj postotak tek 65.
Kako Švedska brine za starije?
Prema službenim podacima švedske Agencije za javno zdravstvo i socijalnu skrb (Socialstyrelsen), u 2023. godini u domovima za stare i nemoćne boravilo je oko 82.000 osoba starijih od 65 godina, što čini samo 2,4 posto ukupne populacije te dobi.
Ostale socijalne usluge koje su koristili Šveđani stariji od 65 godina bili su sigurnosni alarm (223.000 osoba) i usluge gerontodomaćica – pomoći u kući (151.000 osoba). Pomoć u kući je usluga koju organizira i financira općina u kojoj korisnik živi, uz sudjelovanje korisnika u troškovima koje se temelji na njegovim primanjima.
Za pomoć u kući postoji maksimalna naknada koju korisnik može plaćati (tzv. maxtaxa), a siromašniji građani često imaju vrlo niske troškove ili im se oni u potpunosti financiraju iz društvenih izvora. To je iznimno važno za 15 posto švedskih umirovljenika koji su, prema Eurostatu, 2023. godine bili u riziku od siromaštva.
Velik dio švedskog sustava socijalne skrbi decentraliziran je. Prevedeno, odgovornost za organizaciju i financiranje domova za starije leži primarno na općinama koje se financiraju lokalnim porezima kao alatima redistribucija bogatstva. Država, kao i u Hrvatskoj, također osigurava određeni udio u financiranju, ali konačna odluka o smještaju i skrbi ovisi o lokalnoj samoupravi.
Tko ima pravo na pomoć?
Smještaj u javnom domu nije besplatan i cijena se određuje velikim dijelovima prema potrebama štićenika doma, no propisan je maksimalni iznos koji korisnik može platiti, a razliku pokrivaju lokalne vlasti. Onima s manjim mirovinama na raspolaganju su dodaci za stanovanje. Upravo taj dodatak značajan je za brojne Šveđane kako bi si osigurali zadovoljenje životnih potreba, stan ili smještaj u domu.
Ta financijska pomoć se temelji na imovinskom cenzusu. Visina potpore i subvencija određuje se na temelju prihoda (mirovine, rente, obiteljske mirovine, kamate, dividende, prihodi od imovine u najmu) i imovine (financijske i nefinancijske; nekretnina, štednje, dionica, investicijskih fondova, automobila i ostalih pokretnina) te troškova stanovanja. Na taj se način sustav stavlja u ravnotežu i postiže se pravednost.
Prosječna dob osoba koje koriste usluge skrbi iznosi 84 godine, što jasno pokazuje da domovi koriste tek kada druge opcije više nisu dovoljne. Stariji Šveđani pritom imaju značajnu financijsku sigurnost; imaju bolje ušteđevine od američkih umirovljenika i više troše.
Domovi gube na važnosti
Švedska prema dostupnim javnim podacima smanjuje kapacitete u domovima za stare i nemoćne, iako ima iznimno dugovječno stanovništvo. Prosječni životni vijek iznosi 82,29 godina za muškarce i 85,35 za žene. Umjesto širenja institucionalne skrbi, naglasak je na razvoju kućne njege i podrške u svakodnevnim aktivnostima kod kuće. Dakle, ne podrazumijeva se da je dom za starije univerzalno pravo, a skrb se pruža ciljano onima kojima je doista potrebna.
Iako ovaj smjer socijalne skrbi potiče neovisno življenje, mnogi su zabrinuti oko dostupnosti stacionarne skrbi za one kojima je ona stvarno potrebna budući da raspoloživi kapaciteti i njihova kvaliteta ovisi o lokalnim politikama i resursima.
