Istinska kvaliteta života ne mjeri se količinom potrošnje, već načinom razmišljanja i stilom života temeljenim na dobrim navikama. Upravo na to podsjeća Elizabeth Heath, Amerikanka koja se prije 14 godina preselila u malo talijansko selo i za Reader’s Digest sastavila popis od sedam ključnih navika koje, kako je primijetila, u takvom okruženju vode većoj sreći i financijskoj stabilnosti.
Neke se navike nama možda podrazumijevaju, Amerikancima su gotovo egzotične, a na neke se, priznali to ili ne, svi trebamo s vremena na vrijeme podsjetiti.
Kupovina manjih količina hrane odjednom
Ako ste ikad posjetili prijatelje ili obitelj u Europi, možda ste primijetili nešto vrlo neobično u njihovoj kuhinji – mali hladnjak. Kako uopće funkcioniraju s tako malim frižiderom? Jednostavno: ne gomilaju hranu. I ja sam se navikla na to. Talijani kupuju više svježe hrane, i to u manjim količinama. Na selu niti nema velikih trgovina pa kupnja na veliko i nije opcija.
No i da jest, naučila sam kupovati manje količine osobito kvarljivih namirnica poput voća i povrća. Tako uvijek imamo točno onoliko koliko znamo da ćemo pojesti u roku od nekoliko dana, prije nego što se nešto pokvari i završi u smeću. Malo više planiranja obroka, ali znatno manje bacanja hrane.
Sezonske namirnice su jedine poželjne
Obožavam jagode, dinje i lubenice, ali u Italiji ih mogu dobiti samo ljeti, kad su prirodno zrele. Isto vrijedi za jesensko i zimsko voće i povrće poput prokulica, buča, gotovo svih vrsta jabuka i prefinih sicilijanskih crvenih naranči. Većina trgovina ove namirnice ne prodaje izvan sezone i to ne samo zbog naglaska na sezonalnost i lokalni uzgoj, već i zbog cijena. Kad im nije sezona, to voće i povrće mora se uvoziti, često je lošije kvalitete, skuplje je i uzgojeno u plastenicima. Umjesto toga, sezonsko konzumiranje mi pomaže da više cijenim te namirnice.
Još jedan način na koji Talijani štede jest vlastiti uzgoj hrane. Gotovo svatko tko ima malo zemlje uzgaja tikvice, rajčice, patlidžane i drugo ljetno povrće. Moj suprug i ja još nismo stekli vrtlarske vještine, ali srećom, njegova majka, stričevi i rođaci jesu i često nam ostave košaru tek ubranog povrća pred vratima.
Kuhanje kod kuće čuva novčanik
Živim u malom gradu u kojem nema lanaca brze hrane, osim pizzerije koja ima i dostavu. Možete li to zamisliti?! Naručiti dostavu ili spontano otići u restoran nije tako lako, uglavnom zbog manjka opcija. Ali to je sasvim u redu! Ne samo da štedimo novac na skupim restoranima, precijenjenom vinu i prevelikim porcijama koje se često ne pojedu, već provodimo više kvalitetnog vremena kao obitelj. Zajedno kuhamo, jedemo i čistimo. I hranimo se zdravije.
U većim gradovima ima više fast foodova i dostava, ali i tamo je kuhanje i dijeljenje obroka s obitelji i prijateljima važan dio društvenog života. Osim toga, Talijani su jako svjesni (ili bolje rečeno sumnjičavi) prema tome što se nalazi u njihovoj hrani, pa rijetko jedu brzu hranu.
Rabljena odjeća je pametan i održiv izbor
Prije nego što se rodila naša kći, šogorica mi je donijela kutiju dječje odjeće koju su njezina djeca prerasla. Tako sam započela naviku razmjene i prihvaćanja rabljene odjeće od drugih mama. Djeca tako brzo prerastu odjeću da nema smisla stalno kupovati novo, osobito skupe stvari poput zimskih jakni. Kad je moja kći bila u vrtiću, nije mi ni smetalo ako su stvari bile malo zaprljane, ionako bi ih ubrzo još više isprljala!
Danas ide u sedmi razred i još uvijek nosi odjeću koju joj proslijedi starija prijateljica, a njezini mlađi rođaci nasljeđuju njezinu staru robu. Zabavno je vidjeti njezine omiljene haljinice na drugoj djeci u gradu! Naravno, ovo nije praksa rezervirana samo za Italiju, ali sam je ovdje naučila cijeniti. U maloj i povezanoj zajednici jednostavno se podrazumijeva da pomažemo jedni drugima i ne bacamo korisne stvari.
Manje impulzivne kupnje
Nemamo Target, Walmart, Home Depot ili išta slično unutar sat vremena vožnje. Rezultat? Ne mogu skoknuti po vreće za smeće i izaći iz trgovine s punim kolicima stvari koje uopće nisam planirala kupiti. Takva impulzivna, rekreativna kupnja ovdje nije uobičajena i to ponajviše zbog manjka dućana. IKEA i nešto veće trgovine postoje, ali tek na rubovima velikih gradova, i odlazak u njih je planiran izlet, a ne svakodnevna navika.
Općenito, gomilanje stvari ovdje nije dio kulture. Živi se u manjim stanovima, s manjim kuhinjama i ormarima, i s manje prostora, ali i potrebe za nagomilavanjem. Usvajanje takvog načina razmišljanja naučilo me da budem manje sklona impulzivnim kupnjama, iako priznajem da sam tijekom pandemije često naručivala online.
Fiat Panda se vozi dok ide
Ne dajte da vas zavaraju svi oni Ferrariji, Lamborghiniji i Maseratiji jer je velika većina automobila u Italiji puno praktičnija. Ako želite lekciju iz talijanske štedljivosti, samo prebrojite koliko starih Fiat Pandi ćete vidjeti kad dođete ovdje. Ti jednostavni, pouzdani automobili voze dok im kotači ne otpadnu i ljudi ih zadržavaju desetljećima. I ne vrijedi to samo za automobile, isto razmišljanje vrijedi i za kućanske aparate, namještaj i druge veće troškove. A kad se i pokvare, popravljaju se. Ne kupuju se odmah novi.
Mi svoj automobil imamo već osam godina, a nedavno smo kao drugi auto kupili Pandu iz 2006. od prvog vlasnika. Kad prođeš godine bez kredita za auto, teško je opravdati kupnju novog dok stari još savršeno radi.
Bez dugova na karticama
Sjećam se kad sam dobila prvu kreditnu karticu u Americi. Bila sam studentica s gotovo nikakvim prihodom, a ipak su mi odobrili kredit, ali s ogromnom kamatom. Brzo sam upala u dugove koje sam godinama otplaćivala. Da sam tada znala ono što znam danas, nikad je ne bih ni uzela!
U Italiji je mnogo teže gomilati potrošačke dugove, posebno na karticama. Ovdje su kreditne kartice povezane s bankovnim računom i automatski se podmiruju svakog mjeseca. Ako potrošite više nego što imate, račun ide u minus, što je vrlo dobar razlog da budete oprezni. Ovakav sustav sprječava ljude da uđu u začarani krug duga koji teško otplaćuju godinama.
Sve se to zbraja, na više načina
Putnici koji se vraćaju s odmora u Italiji, osobito iz ruralnih krajeva poput mog, često nostalgično govore o jednostavnijem načinu života. I na neki način, u pravu su. Naravno da i Talijani (kao i stranci koji ovdje žive) imaju iste brige i probleme kao ljudi bilo gdje. No, to što žive jednostavnije – kupujući manje, trošeći manje, gomilajući manje, možda ipak imaju bolji recept, ne samo za štednju, nego i za kvalitetniji život.
