Podizanje dobi za umirovljenje je demografska i biološka nužnost. Izjavila je to nedavno hrvatska ekonomistica Vedrana Pribičević. I nije to nikakva novost. Celofan s onoga što zovemo budućnost mirovinskog sustava je skinut. U Europi se više ne pitamo o tomu hoćemo li, nego koliko ćemo dulje raditi.
Hrvatska, za sada, ne poseže za službenim podizanjem dobi za umirovljenje, poput nekih drugih europskih država. Ali čini sve kako bi se radnici što duže zadržali na radnim mjestima ili se vratili na njih.
Istovremeno, posve je jasno da će umjetna inteligencija pojesti veliki dio radnih mjesta; od novinskih redakcija, preko pozivnih centara, računovodstava, birokracije, do trgovina. Zapravo, već ih je djelomično i preuzela. Jesu li onda reformatorski potezi u smislu duljeg rada tek zakrpa do novog mirovinskog modela, ako će on uopće postojati? Hoće li roboti zarađivati za naše mirovine?
“Umjesto masovnog gubitka poslova, vjerojatniji je pomak u vrstama vještina koje tržište traži, a to može utjecati i na mirovinske sustave ako se radikalno promijeni struktura zaposlenosti. No krajnji ishod ovisit će o političkim odlukama, a ne o meni”, kaže trenutno najpopularniji OpenAI na pitanje hoće li nam ukrasti radna mjesta i mirovine.
Umjesto u budućnost, gledamo u prošlost
AI revolucija donosi promjene na tržištu rada upravo sada dok se radnici oslanjaju na zastarjeli sustav koji već desetljećima umire. U Europi je, prema nekim istraživanjima, svako četvrto radno mjesto izloženo riziku automatizacije do 2040. godine.
Tradicionalni mirovinski model, prema kojem radnici uplaćuju doprinose koji se izravno pretaču u mirovine aktualnih umirovljenika, postaje još manje održiv s padom broja zaposlenih i sve bržim starenjem stanovništva. Mirovine kakve poznajemo odlaze u povijest, a starost će se financirati iz drugih izvora poput poreza na AI, digitalne usluge ili profit od automatizacije, kažu optimisti.
Svijet za bogate?
No takozvana umjetna inteligencija jest u rukama velikih korporacija i najbogatijih ljudi svijeta. Možemo li računati na to da će oni zaista plaćati život u starosti Jadranke M. iz Donjeg Miholjca? Zar nismo nedavno vidjeli kako to izgleda kada u socijalni sustav najmoćnije države svijeta upadne najbogatiji čovjek svijeta i ponaša se poput djeteta koje vjeruje da mu sve pripada?
Strategija zadržavanja starijih radnika na tržištu rada nije sama po sebi dovoljna za održivost mirovinskog sustava u doba AI revolucije. Raditi na istom poslu 45 godina već i sada se čini nemogućim, pogotovo generacijama koje su preživjele nekoliko tehnoloških revolucija. Radnici će morati ulagati u sebe i vlastitu konkurentnost, mijenjati karijere i preuzeti odgovornost za vlastite mirovine.
No, što je s onima koji za to nemaju kapaciteta? U tom svjetlu “reformske” rasprave o tomu treba li formula za usklađivanje mirovina biti 85:15 ili 100 posto povoljnijeg faktora, čini se grotesknom. Ili, kako kažu, selo gori, a babe se češljaju.
