Mirovinski sustav je zastario. Tvrdnja je to koju slušamo godinama. Naime, većina europskih zemalja i dalje se oslanja na takozvani Bismarckov model koji je osmišljen za drugo stoljeće, druge ljude i druge uvjete.
Ovaj model, osmišljen krajem 19. stoljeća u Njemačkoj, temelji se na uplatama radnika i poslodavaca te obećava mirovinu razmjernu visini i trajanju staža. Ponavljamo: razmjernu, a ne sukladnu ili pravednu, budući da se radi o pay-as-you-go modelu prema kojemu aktualni radnici doprinose za mirovine aktualnih umirovljenika.
No što kad radnika nema dovoljno? U vrijeme demografskog sloma Bismarckove mirovine gube na vrijednosti. Pri tome ih nije moguće savršeno upariti s novim modelima rada bez radnog vremena s karijernim prekidima i prekarnim zanimanjima pa će mnogi ostati kratkih rukava kada dođe vrijeme za izlazak s tržišta rada.
Nagli prekid je nemoguć
Unatoč tim slabostima, Bismarckov sustav ne može se jednostavno ukinuti. Riječ je o međugeneracijskom ugovoru čije bi naglo raskidanje značilo trenutni gubitak prihoda za milijune i milijune starijih građana, a što si nijedna socijalna država ne može priuštiti. Zato su prijelazi prema fleksibilnijim i, po nekima, pravednijim rješenjima, postupna. No koji model je konkurentan postojećem?
“Mirovina nije zasluga nego pravo”
Nazvan po britanskom ekonomistu i socijalnom reformatoru Williamu Beveridgeu, Beveridgeov model je utemeljen na ideji da svaki građanin ima pravo na osnovnu državnu mirovinu, neovisno o tome je li i koliko dugo radio. Takva mirovina financira se iz poreza, a ne iz doprinosa i temeljni cilj joj je spriječiti siromaštvo u starosti svakog građanina.
Ova filozofija proizašla je iz ostavštine Drugog svjetskog rata, kada je britanska vlada odlučila izgraditi sustav socijalne sigurnosti “od kolijevke do groba”. Mirovina se u Beveridgeovom modelu ne smatra nagradom za rad, nego temeljnim pravom građana.
Iako ga primjenjuju rijetke države, mnoge su ga uključile u sustave kombinacija s drugim mirovinskim stupovima. Tako u Danskoj svi stariji građani primaju osnovnu državnu mirovinu, dok dodatno mogu štedjeti kroz obvezne i dobrovoljne fondove. Švedska, Nizozemska i Irska imaju sličan pristup, s jakim naglaskom na univerzalnost i poreznu pravednost.
Na kraju: Svatko je odgovoran za sebe
Za razliku od toga, Bismarckovi sustavi, poput onih u Njemačkoj, Austriji ili Hrvatskoj, i dalje rigidno forsiraju “radničke zasluge” kroz uplate i staž po maksimi “tko nije svaki dan radio od 7 do 3, ne treba ni jesti”. Bismarckova mirovina je sustav kazne i nagrade, što mnogima u 21. stoljeću nije prihvatljivo. Jer ako želimo socijalnu državu, onda ona mora biti socijalna za sve.
Svima onima koji, iz bilo kojeg razloga, nisu uspjeli prikupiti staži doprinose, Beveridgeov model smanjuje rizik od siromaštva u starosti. Uz to, on je za državu jednostavan i nije diskriminatoran poput hrvatskog mirovinskog sustava koji su brojne zakrpe i povijesne okolnosti dovele do apsurda i nepravdi koje je teško zaliječiti.
No univerzalna temeljna mirovina često ne pokriva troškove života pa sve ono što čini standard viši od preživljavanja radnici moraju osmisliti sami. Na vrijeme. Bilo da je je riječ o ulaganjima, mirovinskim štednjama ili osiguravanju pasivnih prihoda u starosti. No to je već priča o financijskoj pismenosti, zar ne?
