Mirovina je gospodinu Enveru Čišiću (70) iz Zagreba donijela slobodu i mnoga velika i mala zadovoljstva. Nakon 40 godina rada kao voditelj laboratorija za beton i komponente u slovenskom mjestu Krško, već devet godina u potpunosti uživa u svakom danu umirovljeničkog života.
“Po struci sam građevinski tehničar, a većinu radnog vijeka proveo sam u Sloveniji. Uz vođenje laboratorija, bio sam zadužen za koordinaciju rada s laborantima na analizi betonskih komponenti. Volio sam svoj posao i nije mi bio problem svaki dan putovati iz Zagreba u Krško, sat vremena u jednom smjeru. Gorivo mi je bilo plaćeno u cijelosti”, ispričao nam je gospodin Čišić.
Veće plaće, veća penzija
Stigla bi mu tu i tamo, kaže, i poneka ponuda za rad u struci u Zagrebu, ali plaća u Sloveniji je bila puno bolja pa nije bilo dileme. “U Krško sam došao kao mlad inženjer nakon što je građevinska firma raspisala natječaj za stručnjake koji su slani na privremeni rad u Libiji. Tamo smo u vrijeme Gadafija gradili atomska skloništa. To je za mene, koji oduvijek volim izazove, bilo vrlo primamljivo i nisam požalio to iskustvo. Naprotiv, sjećat ću ga se doživotno”, ističe naš sugovornik.
Veća plaća jamči veću penziju, pa gospodin Enver s ulaskom u mirovinu nije osjetio strmoglavi pad životnog standarda. “Penzija mi je dobra, ostvario sam uvjete za punu mirovinu i računao mi se dvadesetogodišnji prosjek. Ne mogu se žaliti. Supruga Rosana (60) još radi, kći Larisa se osamostalila i otvorila vlastiti arhitektonski biro. Mogu reći da nas dvoje sasvim pristojno živimo”, iskren je gospodin Enver.
Čovjek s nebrojeno hobija
Prijelaz u mirovinu nije mu teško pao, samo se, kaže, prebacio u drugi ritam. “Imao sam hobije i dok sam radio, ali sada sam još aktivniji. Prije umirovljenja pjevao sam u zborovima Lira i Emil Cossetto. U mirovini sam se s oduševljenjem priključio gospel zboru Sunce s kojim i danas redovito pjevam i nastupam. Samo nas je petero muškaraca i moglo bi se reći da smo blaženi među ženama, da se malo našalimo. Inače, radi se vrlo ozbiljno, s izvrsnom učiteljicom i dirigenticom Ivom Jarić Bremec. Probe imamo dvaput tjedno, često nastupamo, a sve to prati i lijepo druženje”, otkriva nam.
Enver Čišić, supruga Rosana i kći Larisa
Gospodin Enver je i veliki filmofil pa si je u mirovini ispunio veliku životnu želju o čemu nam priča s velikim oduševljenjem. “Otvorio sam profil u nekoliko casting agencija koje traže statiste za serije i filmove. Više su me puta angažirali. Baš nedavno su me zvali da Amerikanci kod nas snimaju reklamu i da su odabrali baš mene. Nije to stvar novca, nego gušta. Volim film, upoznajem glumce, vidim kako sve izgleda iza kulisa; od scenografije preko kamere do rada ton majstora. Fascinira me to”, rekao je.
Naučio i kuhati
Svaki dan ovom je vedrom i organiziranom umirovljeniku ispunjen. “Ujutro često idem u grad, popijem s društvom kavu. Nas petorica, šestorica volimo raspredati o aktualnostima. A otkad sam u mirovini uhvatio sam se i kuhanja pa usput obavim nabavku i potrudim se da je do pola pet ručak na stolu. To je vrijeme kad supruga dolazi s posla. Bilo bi mi neprihvatljivo da sam ja kod kuće i da ona nakon posla još mora i kuhati. Brzo sam naučio, a posebno usavršio pašticadu”, pohvalio se s razlogom.
Vikendom sa suprugom redovito odlazi u vikendicu u Novom Vinodolskom. “Tamo je naša oaza mira, osobito otkako smo, prema nacrtima naše kćeri arhitektice, obnovili kuću. Puno plivamo, iako moram priznati da zaostajem za suprugom koja je čak sudjelovala na plivačkom maratonu Šilo–Crikvenica”, kaže ovaj vitalni 70-godišnjak koji je nekad bio i pravi biker, a sada vozi skuter.
Za kraj optimistično zaključuje: “Kad pogledam unatrag, ali i prema naprijed, mogu reći da sam zadovoljan. Okružen sam dragim ljudima, zanimacija mi ne manjka. Imam sreću što mogu birati čime ću se baviti, zdrav sam i puno je toga što me i dalje veseli. Supruga uskoro ide u mirovinu pa ćemo možda još češće putovati. Mirovina je zaista lijepa nagrada za godine truda, a najljepše je znati da si svaki svoj dan ispunio onako kako ti srce želi i po svom guštu.”
