“Idem gore malo zaraditi i vraćam se za koju godinu, dvije. Eto, tako sam razmišljao kad sam kao 22-godišnji mladić dao otkaz u riječkom Končaru i otišao u Frankfurt gdje se tražila moja električarska struka. Sa mnom je na vlak sjelo još dvoje mojih kolega, svaki je nosio samo po jedan kofer”, prisjeća se Andrija Wolf (77) iz goranskog mjesta Tršće u koje s vratio tek 40 godina kasnije. Radni vijek je, otkriva, odradio u nekoliko njemačkih tvrtki specijaliziranih za automatizaciju industrijskih postrojenja.
Slično je bilo i s njegovom suprugom Ivankom (75), koja je iz rodnog Desinića u Zagorju u Frankfurt otišla za starijom sestrom. “Kod kuće nas je bilo petero djece, vremena su bila teška i nije bilo velike drame oko mog odlaska. No, mene je srce uvijek vuklo u Hrvatsku, osobito kad smo počeli graditi kuću u Andrijinom rodnom kraju”, ispričala nam je.
Iako su žudjeli za domovinom, priznaju da imaju lijepe uspomene i na život u Njemačkoj. “Ondje smo zasnovali obitelj i podigli tri sina. Nije bilo vikenda, a da nismo otišli na izlet u prirodu, uzeli bi malo kruha i putra i puno dobre volje. Na godišnji smo, naravno, dolazili u Tršće, uglavnom raditi na kući. Zato sada, kad smo se vratili, znamo cijeniti sve što imamo i istinski uživamo”, govori Ivanka, kojoj je prvi posao u Njemačkoj bilo bojenje gumba. Zatim je radila kao kuharica u školi, a posljednjih 20 godina do mirovine u pošti.
Kratki povratak u domovinu pa natrag u Njemačku
Zanimljivo je da su se i prije jednom pokušali vratiti za stalno. “1985. godine dobio sam ponudu za posao u Tvornici kemijskih proizvoda u Tršću. Godinu kasnije pridružila mi se Ivanka s djecom. I ona je ubrzo našla posao u tvornici namještaja Finvest, a djeca su nastavila školu. No, moja tvornica je počela propadati i vratili smo se u Frankfurt, gdje smo ostali do mirovine”, kaže umirovljenik Andrija.
Povratak u mirovini, ali bez naglih rezova
Oko povratka u domovinu u mirovini nije bilo dvojbe, no ipak ih je stezalo u grlu. “Ovdje su nam ostala trojica sinova, snahe, četvero unučadi i prijatelji pa smo odlučili u najmu zadržati mali stan kako bi imali gdje dolaziti. Sve do prije dvije godine povremeno sam odlazio raditi kod bivšeg poslodavca. Uz stan, gore plaćamo i zdravstveno osiguranje i poreze, ali kako više ne radim, morat ćemo se presložiti i vjerojatno se u Njemačkoj odjaviti”, objašnjava Andrija.
Prvi susret s hrvatskom birokracijom
Povratak nije prošao sasvim bez neugodnosti. “Informirali smo se i znali da, ako nam mirovina sjeda u Njemačkoj, porez plaćamo samo tamo. No, iz hrvatske Porezne uprave pismeno nam je došla napomena da bismo trebali i tu plaćati porez na mirovinu. Otišao sam na njemačko mirovinsko, dodatno se informirao, prikupio gomilu dokumentacije kako bih dokazao da sve radim po zakonima obje zemlje.”
“Nakon toga, na vrata nam je pokucala i carinska policija jer smo vozili auto s njemačkim tablicama. Nakon višesatnog ispitivanja, jedva smo dokazali da imamo pravo na to jer smo dio godine i dalje u Njemačkoj, gdje smo također i dalje prijavljeni”, prisjećaju se.
Što se zdravstva tiče, iznimno su pozitivno govorili o europskim zdravstvenim iskaznicama. “Kad je Ivanka slomila ruku otišli smo tu na hitnu, a onda si je hrvatsko zdravstvo uslugu naplatilo od našeg njemačkog osiguranja. Kad smo tek došli bilo je manjih problema dok nas nisu unijeli u sustav, ali sada je sve riješeno. Srećom, zdravi smo pa njemačko osiguranje zasad koristimo uglavnom za osnovne preventivne preglede na koje imamo pravo”, kažu.
Njemačka mirovina i život u Hrvatskoj
Iako su im mirovine njemačke, nisu ogromne. “U Njemačkoj priznaju školovanje i vojni rok u radni staž, ali meni to na žalost nisu priznali. Umirovio sam se sa 62 godine i 37 godina staža. Moja mirovina za njemačke prilike nije velika, iznosi oko dvije prosječne hrvatske mirovine. Ali tu se s tim ipak živi malo bolje, jer iako su cijene u Hrvatskoj porasle, u Njemačkoj su još više. Primjerice, tramvajska karta za jedan sat u jednom smjeru stoji 3,80 eura, a mjesečna je preko sto eura pa računajte ako vas je dvoje”, objašnjava Andrija.
Gospođa Ivanka ima manju mirovinu od njega. Umirovila se s 35 godina staža i 60 godina života, godinu nakon supruga. “To se smatra prijevremenom pa mi je mirovina penalizirana s 18 posto. Tada je moja penzija iznosila 510 eura, ali danas je narasla na nešto ispod tisuću. Mogla sam raditi još pet godina, ali nakon dizanja u 5:30 svako jutro, bilo mi je dosta. Pridružila sam se Andriji, koji je već bio u mirovini i sve više u Tršću”, kaže.
Aktivni i u mirovini
Wolfovi su se od početka iskreno trudili uklopiti u lokalnu zajednicu. Andrija je aktivan član čabarskog ogranka Matice hrvatske. Njegove su fotografije objavljene u mnogim knjigama. Član je i crkvenog zbora te ne propušta lokalne događaje, osobito nastupe puhačkog orkestra Grada Čabra.
Ivanka i Andrija Wolf (foto: Gordana Arh)
“Uz to, radim oko kuće. Unucima sam kad su bili mali napravio drvenu kućicu na rubu imanja, a sad uređujem puteljak od starog crijepa. Kad ne radimo, često se družimo s nekoliko kućnih prijatelja, a volimo ići i na izlete po okolici”, priča.
Gospođa Ivanka pak ima kreativne hobije – hekla, izrađuje nakit, zanima je iscjeljivanje kristalima, a ima i zavidnu zbirku. Gostima rado ponudi domaće likere od rogača, oraha i limuna, a ovih dana ima pune ruke posla u povrtnjaku i bere ribizle. Zajedno planinare i bicikliraju, a kao najposebnije putovanje pamte Kinu, koju su posjetili dvaput.
Obitelj kao najveće bogatstvo
S ponosom pričaju o svoja tri sina koji su ostali u Frankfurtu. Branko je po struci precizni mehaničar i sa suprugom Marijom iz Plešci ima dvoje djece, Alinu (19) i Christiana (15). Mario je također precizni mehaničar, a on i supruga Tijana iz Zemuna podarili su im još dvoje unučadi, Tenu (15) i Antonia (13). Najmlađi sin Andrija je pak industrijski mehaničar za CNC strojeve i živi s partnericom Steffi. “Dobro se slažemo i viđamo se nekoliko puta godišnje. Naša velika obitelj naše je najveće bogatstvo”, kažu supružnici.
Život pun zahvalnosti
“Sretni smo u Gorskom kotaru, ovdje živimo svjesnije. Primjećujemo bajkovite izlaske i zalaske sunca, volimo svaki kamen, svaku smreku”, zaključuju Andrija i Ivanka Wolf – dragi, mirom i zadovoljstvom ispunjeni povratnici iz dijaspore.
Ovaj prilog je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.
