Više od 40 osoba koje su bile izložene bedrenici u selu Maovica, prima preventivnu terapiju. Na vrličkom području danas je proglašen bedrenički distrikt i počinje cijepljenje stoke protiv ove opasne bakterijske bolesti koju još zovemo i antraks.
Bolest uzrokuje bakterija Bacillus anthracis. Ljudi se mogu zaraziti putem kože, udisanjem spora ili konzumacijom zaraženog mesa. Bez pravovremenog liječenja, osobito kod plućnog oblika, bolest često završava smrću, no, srećom, plućni oblici su u manjini. O tome kako je bio zaražen antraksom i kako se izliječio, svjedočio je filmski art direktor Clinton Cavers u tekstu koji je napisao za The Guardian. Priču prenosimo u cijelosti.
Radio sam 1981. godine u Keniji kao umjetnički direktor na snimanju igranog filma. Glavni zadatak bio mi je izgraditi neolitsko selo na obali jezera Magadi oko 160 kilometara južno od glavnog grada Nairobija. Bedrenica tada nije bila poznata u tom području. Ili, ako jest, lokalna plemena je nisu smatrala opasnom pa se o njoj nije ni govorilo.
Selo koje sam gradio sastojalo se od desetak koliba napravljenih od povezanih štapova prekrivenih životinjskim kožama. Jako sam podcijenio koliko će mi koža trebati pa sam svakog dana obilazio lokalne masajske obitelji kako bih kupio još kozjih koža da završim posao. Cijena svake kože rasla je iz dana u dan, a kvaliteta opadala. Prve kože bile su razmjerno dobre, ali posljednja serija bila je toliko oštećena da su im rupe bile veće nego inače.
Nekoliko dana kasnije, kad je posao završio, vratio sam se u Nairobi. Tada sam primijetio malu crvenu izbočinu na korijenu desnog palca. Svrbjela je poput uboda komarca. Budući da sam, zbog boravka u divljini, bio prepun ogrebotina i ugriza, još jedna iritacija nije mi djelovala značajno. No dva dana kasnije ta je izbočina narasla na veličinu kovanice i izgledala je kao mjesto uboda cjepiva s blagim udubljenjem u sredini. Počeo sam se osjećati ozbiljno loše i blago uznemireno.
Lokalni liječnik bio je ravnodušan. Kazao je da je to upaljeni ubod insekta i moju iscrpljenost pripisao boravku na suncu. Te sam večeri nanio malo kreme za ubode insekata i otišao na spavanje donekle umiren.
Sljedećeg jutra probudio sam se s osjećajem da imam jaku gripu, a ruka mi je bila natečena, gotovo dvostruko veća nego inače. Tamo gdje je bio “ubod” otvorila se rana koja je izgledala kao bezdan. Neobično je bilo to što ta rana, iako je bila široka dva do tri centimetra i imala crnu nekrotičnu bazu, nije nimalo boljela. Sada je liječnik bio ozbiljniji. Iako nikad prije nije vidio slučaj kožnog oblika bedrenice, dijagnozu je postavio brzo i odlučno.
U retrospektivi, moja prva reakcija na tu vijest bila je vjerojatno najgori dio cijelog iskustva. Potpuno sam se slomio. Jedino što sam tada znao o bedrenici bilo je da postoji kontaminirani otok u Škotskoj, da je riječ o sredstvu biološkog ratovanja i da ljudi od toga umiru. Nisam imao pojma da postoje tri oblika bolesti. Prvi, kožna (kutana) bedrenica, najmanje je opasan. Drugi je crijevni oblik, koji nastaje konzumacijom zaraženog mesa. Treći, plućni oblik, napada pluća i ubija oko 80 posto oboljelih.
Sjećam se da sam ležao na podu u čekaonici državne bolnice u Nairobiju. Odande su me odnijeli u privatnu sobu, gdje sam, kako sam tada mislio, trebao umrijeti. No onda je uslijedio šok koji je sve zasjenio. Jedva sam čuo liječnika kad je rekao da je uz pravovremenu primjenu antibiotika izlječenje gotovo sigurno i da se zapravo nada da je riječ o bedrenici, a ne o nekoj drugoj, neizgovorivoj bolesti za koju zasigurno nema lijeka.
Dva dana i otprilike pola decilitra penicilina kasnije, dijagnoza je potvrđena i postalo mi je jasno da ću preživjeti. Doduše, tada sam mislio da ću ostati bez ruke. Sljedećeg dana, kako je otok popuštao, a simptomi slični gripi gotovo potpuno nestali, zaključio sam da ću možda izgubiti samo šaku. Na kraju tjedna, iz bolnice sam izašao na vlastitim nogama. Pomalo nesiguran, ali živ.
