Kad se Vladimir Tušek (91) ujutro ustane, izađe na balkon i ubere breskvu za svoju životnu družicu Milku (86). Budi je mirisima iz njihova vrta. Zdravi i vitalni, ovi supružnici u mirovini doista uživaju punim plućima.
Oko kuće se šareni cvijeće, u dva bio-povrtnjaka raste obilje zdrave hrane, a voćke i ovog ljeta čekaju unuke i praunuke da dođu iz Stuttgarta i Paderborna i uberu ih. Tako je posljednjih 25 godina, otkako su se umirovili i iz Njemačke se vratili u rodni Gorski kotar.
Teški počeci
Nisu ovom skladnom bračnom paru u životu samo cvjetale ruže, u 68 godina braka prošli su kroz mnogo trnja. “Vladimir je u ratu ostao siroče i još je kao dijete počeo teško raditi kao šumski radnik, a potom kao čuvar na pilani. Kad je shvatio da meni i sinu Mladenu ne može ništa priuštiti, otišao je bratu u Njemačku. Deset godina živjeli smo odvojeno i tek kad nam se rodio i drugi sin, posudio je auto i došao po nas. U Bielefeldu smo živjeli u malom potkrovlju, imali smo jedan lonac i dva tanjura koje je ponio iz zajedničkog smještaja. Bilo je nezamislivo teško”, priča nam gospođa Milka.
Njemačka mirovina i život u Hrvatskoj
On je mirovinu zaradio kao vodoinstalater, a ona je radila u tvornici Dr. Oetker na traci, gdje je, kako kaže, radila u petoj brzini. Bio je to posao koji je zahtijevao spretnost i brzinu i te je osobine prate i danas.
“Kad smo se oboje zaposlili, sve je krenulo nabolje. Mogli smo si priuštiti auto, veći i ljepši stan i školovati djecu. Mladen je završio strojarstvo, a mlađi Vladimir ekonomiju. Dok su djeca odrastala, stvarali smo mnoge uspomene na putovanjima po Europi, a nakon što su diplomirali, počeli smo graditi kuću u rodnom kraju i u nju uselili u mirovini. Danas je to mjesto okupljanja naše velike i složne obitelji, pa se svakog kolovoza, kao i za blagdane, veselimo njihovom dolasku”, kažu.
Obitelj kao temelj sreće
U Njemačkoj su, otkrivaju, zadržali svoj stan kako bi imali gdje boraviti kad se zažele najmilijih, najčešće za dugih i oštrih goranskih zima. Gospodin Vladimir i s 91 godinom bez problema vozi čak 760 kilometara do Stuttgarta i natrag.
Milka i Vladimir Tušek (foto: Gordana Arh)
“Ondje i dalje plaćamo zdravstveno osiguranje tako da zimi dok smo tamo obavimo i preglede. Naravno da se uvijek jedva čekamo vratiti u svoju kućicu, nema tog mjesta na svijetu koje bi u našim srcima moglo zamijeniti naš Gorski kotar”, otkrivaju.
Život u Hrvatskoj s njemačkom mirovinom
Kažu da mirovine običnih radnika u Njemačkoj nisu tako velike kako se često misli. “Moja nije puno veća od hrvatskog prosjeka, suprug ima nešto veću, ali i pedeset godina staža, s tim da za 12 godina rada u Hrvatskoj dobije svega sto eura. No, zadovoljni smo jer smo navikli živjeti skromno, volimo raditi pa si svega privredimo na vrtu, a najvažnije od svega nam je to što smo složni. Cijeli život idemo u istom smjeru, imamo jedan novčanik i nadasve se poštujemo”, kaže gospođa Milka.
Tako su, kažu, odgajali i svoju djecu. “Ponosni smo na cijelu obitelj, i sinove i snahe koje neizmjerno volimo. Mladen i njegova supruga Barbara, rođena Njemica, podarili su nam unuke Danijela (35), Alenu (30) i Florijana (26). Danijel je oženjen i ima dvoje djece, Paula i Osku, koji su naši najveći mali pomagači u vrtu. Vladimirova supruga Natalija je pak naše gore list, iz zaseoka Mandli, a oni su nam podarili unuke Robina (15) i Lorenu (18). Ljeti se svi rado okupe u našoj kući, donesu smijeh i živost, a nama srce bude puno”, govore.
Jednostavan život kao tajna dugovječnosti
Na kraju sam ih morala pitati – koja je njihova tajna dugovječnosti? Jer imati urednu kuću na dva kata, dva raskošna povrtnjaka, plastenik i besprijekorno pokošeno imanje na sve četiri strane svijeta okruženo cvijećem i to u devetom i desetom desetljeću života, doista nije mala stvar.
Milka i Vladimir Tušek (foto: Gordana Arh)
“Naša svakodnevica jednostavna je, ali postojana. U krevetu smo prije deset, a ujutro već u 6:30 na nogama. Dan započinjemo domaćim čajem od koprive ili mente, a doručkujemo tek nakon sat vremena, kada je na redu i kava. Potom slijede radovi u dvorištu i kuhanje ručka, nakon čega se malo odmorimo jer u ovim godinama umor učini svoje. Popodne volimo prošetati, najmanje 10.000 koraka dnevno, a u 18 sati večeramo uz malo sira, raženog kruha i kefira.”
Još nekoliko rečenica savršeno oslikava njihov pogled na život: “Vrijeme nam često proleti uz dobru knjigu, pa nam ne pada na pamet trošiti ga na društvene mreže, to bi bilo samo gubljenje dragocjenih trenutaka. No zato nikad ne štedimo vrijeme za prijatelje i razgovore sa svima iz obitelji koji su u Njemačkoj. Nedjelje su pak uvijek rezervirane za svetu misu, koju nikada ne propuštamo”, kažu ovi radosni i mirom ispunjeni umirovljenici.
Ovaj prilog je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.
