Kad prije razumijevanja unuku udijelimo savjet ili kritiku, propuštamo priliku za dublje povezivanje. Puno više od savršenih riječi i djela vrijedi osjećaj prihvaćenosti i podrške koji gradi međusobno povjerenje i otvara prostor za poboljšanja.
Prebrzo popunjavate tišinu
Kad vam unuci na pitanje ne odgovore odmah, prirodno je osjetiti nelagodu. A onda postavljamo još pitanja, mijenjamo temu, nudimo savjete, sve kako bismo potaknuli razgovor. No djeci, osobito kako odrastaju, treba više emocionalnog prostora. Ono što nama izgleda kao da su odsutni, često je njihovo vrijeme za obradu osjećaja. Ako prebrzo uskočimo, nenamjerno ih ugušimo.
Na primjer, pitate ih kako je bilo u vrtiću, a oni u prvi mah odgovore samo da je bilo dobro. Vi odmah nastavite i pitate je li se dogodilo nešto zanimljivo, jesu li se igrali s Markom i jesu li bili vani na igri. Na to samo slegnu ramenima i povuku se.
A zapravo biste trebali postaviti pitanje i čekati. Prebrojite do deset ako treba. Pustite tišinu da potraje. To im šalje poruku da ne forsiramo nego ih slušamo i vjerujemo im.
Ne gledate svijet njihovim očima
Slomljena olovka ili preskočen red za ljuljanje možda vama zvuče banalno, ali njima su to događaji dana. Ako ih umanjujemo, ne odbacujemo samo problem, već i njihovo iskustvo. Na primjer, unuka vam kaže da najbolja prijateljica nije htjela pričati s njom za ručkom. Vi joj odgovarate da ne bude smiješna i da to nije ništa pa tu razgovor prestaje.
Bolje bi bilo da joj kažete da joj je to sigurno teško palo i pitate je želi li ispričati što se dogodilo. Ne morate napuhavati stvari, ali im trebate priznati emocije.
Fizički ste prisutni, ali emocionalno odsutni
Možda kuhate, perete suđe ili čak sjedite kraj njih dok pišu zadaću, ali mislite na seriju ili popis za trgovinu. Djeca to osjete. Nisu im važne vaše ruke, već vaša pažnja. Na primjer, djeca počnu pričati priču, a vi samo promrmljate “da” ili “aha” dok gledate u televizor. Na pola stanu i prestanu govoriti.
Bolje bi bilo stvoriti male trenutke potpune prisutnosti; tih nekoliko minuta pogleda oči u oči dok nešto grickaju. Mogli biste se igrati ili prošetati, ali bez mobitela na vidiku. Takve male navike jasno im poručuju da ste tu, da ih stvarno vidite i da su vam važni.
Odbacujete sitne pokušaje povezivanja
Kažu: ”Gledaj me!“ ili ”Hoćeš vidjeti smiješan video?“ Kad ste umorni ili zaposleni pripremom ručka, to može zvučati nevažno, ali to su njihovi mali pokušaji da vas puste u svoj svijet. Ignorirate li ih previše puta, prestat će vas zvati. Na primjer, tri puta zaredom kažete da sada ne možete i da vas puste, pa vas na kraju više ni ne pitaju.
Bolje bi bilo dati i kratak, ali iskren odgovor. Kažite im da morate završiti posao i da ćete nakon toga biti samo njihovi. Održite riječ. Ti mali trenuci grade povjerenje.
Očekujete da osjećaje izraze kao odrasli
Želimo da koriste prave riječi, objasne što ih muči, ostanu smireni kad su uzrujani. No izražavanje osjećaja je vještina s kojom se i odrasli katkad muče. Iza izljevâ bijesa često se kriju osjećaji koje ne znaju izgovoriti. Na primjer, dijete vikne da vas mrzi i zalupi vratima, a vi ga odmah kaznite zbog nepoštovanja i vičete da ćete ga poslati roditeljima.
Bolje bi bilo ostati smiren i pokazati zanimanje. Kasnije, kad se sve smiri, pitajte dijete je li se jako uzrujalo. Time ne opravdavate ponašanje, nego gradite razumijevanje za njegove osjećaje.
Pokušavate biti savršeni djed ili baka
Mislimo da će nas unuci voljeti i biti bliski s nama ako sve radimo kako treba. Ugađamo im ukusnim jelima, pomažemo im oko škole, kupimo im čokoladu. No, djeci ne treba savršenstvo, već spoznaja da se sve može popraviti. Ne trebaju vas kao uzore bez grešaka, već žele promatrati i učiti kako postupate kad pogriješite. Na primjer, nakon što ste se izvikali, osjećate krivnju. Umjesto da to priznate, ponašate se pretjerano veselo i nadate se da će proći samo od sebe.
Bolje je reći da vam je žao i da ubuduće želite izbjeći takve reakcije. Tako učite da odnosi mogu preživjeti greške i da ljubav uključuje iskrenost.
Ispravljate umjesto povezivanja
Kad unuci dođu kod vas poslije škole, lako je iz dobre namjere odmah reagirati na njihove greške. Recimo, unuk kaže da je zaboravio otići na izborni predmet, a vi iz ljubavi kažete: ”Zato ti stalno govorim da si sve zapisuješ u blokić!“ Može li to biti korisno? Ponekad, ali često nije. Ako prije empatije nudimo kritiku, propuštamo priliku za dublju povezanost. A upravo ta povezanost potiče promjenu.
Na primjer, unuka kaže da je pala test iz matematike, a vi odmah skočite i podsjetite je da ste joj i vi i mama rekli da treba učiti na vrijeme. Njezina ramena klonu, a vi izgubite priliku da joj budete prava podrška.
Bolje bi bilo prvo pokazati empatiju i reći da vam je žao što nije ispalo kako je htjela i da znate da se trudila. Tako joj dajete do znanja da je razumijete. Tek tada je možete pitati želi li da zajedno smislite plan kako se bolje pripremiti za sljedeći put. Redoslijed je važan: prvo razumijevanje, pa tek onda savjet.
Ako se osjećate udaljeno od svojih unuka, to ne znači da ste loš djed ili baka. Vjerojatno ste brižni, samo ste se izgubili u svakodnevici. Dobra vijest? Povezanost se može obnoviti. Jedna stanka. Jedan trenutak slušanja. Jedno iskreno oprosti. Jedna priča podijeljena za ručkom. Vaši unuci ne trebaju savršenstvo. Trebaju vašu prisutnost. Trebaju znati da su vam važniji od sljedeće obveze.
