“Sumartin na Braču nam je baza i tu smo od ranog proljeća do kasne jeseni. Povremeno odemo na Ankinu djedovinu u Slavoniju, a zimi i u Frankfurt jer smo u Njemačkoj zadržali zdravstveno osiguranje pa tamo obavljamo preglede”, pričaju nam supružnici Anka (67) i Marijan (78) Jagić dok sjedimo na terasi njihove prekrasne kuće uz more. Obložena je glasovitim bračkim kamenom.
Da su ovi povratnici sretni na Braču, govori svaka biljka u vrtu i na terasi, roštilj koji je gospodin Marijan sam sagradio, besprijekorno orezane masline, unuci koji razigrano skakuću oko njih, ali i šale koje si veselo dobacuju.
Trbuhom za kruhom
No, na pitanje o počecima u Njemačkoj oboje su uzdahnuli. “Rođena sam u Maovicama kod Vrlike, ali je moja obitelj ubrzo preselila u Slavoniju gdje sam odrasla. Bilo nas je pet sestara, tri smo otišle za Njemačku. Imala sam 15 godina kad su mi roditelji platili kartu za vlak, a starija me sestra dočekala u Frankfurtu. Odmah sam počela raditi u bolnici. Sjećam se prve plaće od 270 maraka i to da sam imala osiguran smještaj i hranu. Šesnaesti rođendan proslavila sam s kolegama na poslu”, prisjeća se gospođa Anka.
Djetinjstvo bez roditelja
Njezin suprug Marijan, rođen u Koprivnici kao najmlađi od sedmero djece, ostao je bez majke koja je preminula u 43. godini života. Odrastao je u domu za nezbrinutu djecu, završio srednju strojarsku školu, kratko radio, a zatim odslužio vojsku. “Nakon vojske zaposlio sam se u Podravci, ali mi je pola plaće odlazilo na sobicu u kojoj sam živio. Vidio sam da tako neću moći napredovati pa sam se pridružio bratu u Njemačkoj. Došao sam na unaprijed dogovoren posao u tvrtki koja je proizvodila automatske auto dijelove.”
“Mislio sam da ću zaraditi za kuću i vratiti se, no godine su prolazile i životne okolnosti su se promijenile pa sam ostao do mirovine”, priča gospodin Marijan. Umirovio se s ukupno 45 godina staža u Njemačkoj te još godinom i pol u Hrvatskoj. Njegova njemačka mirovina je iznimno dobra i nije ni zatražio hrvatsku.
Slučajan susret pretvorio se u ljubav
Životni putevi ovog bračnog para nisu se odmah spojili. S prvim supružnicima živjeli su u istoj zgradi i pozdravljali su se prolazu sve dok ih život nije odveo na različite adrese. Prošlo je gotovo trideset godina prije nego što su se slučajno ponovno sreli i otkrili da već dugo rade u istoj tvrtki. On u strojarskoj struci na poboljšanju patenata, detekciji kvarova i unaprjeđenja elektronike, a ona kao kontrolorka proizvoda. Bila je posljednja osoba koja je pečatom potvrđivala ispravnost dijelova. U tom trenutku oboje su bili slobodni pa je među njima planula ljubav koja traje već 28 godina.
Anka i Marijan Jagić (foto: Gordana Arh)
Drugi brak
Oboje imaju djecu iz prvih brakova. “U Njemačkoj sam se udala jako mlada, za našeg čovjeka iz Zagorja. Dobili smo dvoje djece, oboje su odrasli u Frankfurtu. Tu su se školovali pa čak i zaposlili. No kako su svake praznike provodili kod bake i djeda u Zlataru, srce ih je oboje odvuklo tamo. Sin Krunoslav je upoznao snahu Marinu, oni su mi podarili unuke Manuelu i Anu-Mariju koje su već odrasle djevojke. Kći Karolina i zet Marko također imaju dvoje djece, unuka Vida ima devet, a unuk Vito pet godina”, doznajemo od naše sugovornice.
Bolest joj je promijenila život
Odlazak djece iz Njemačke za gospođu Anku bio je neopisivo bolan. “Kad su odlučili trajno preseliti u Hrvatsku, srce mi se raspuklo. Dvije godine nakon toga doživjela sam dva moždana udara. Prvi put sam u bolnici provela čak godinu dana, već su me bili otpisali. Imala sam samo 44 godine”, otkriva. Tijekom dugog oporavka, tvrtka joj je sama otvorila bolovanje, a potom podnijela zahtjev za invalidsku mirovinu. Primala ju je do 65. godine, kad je stekla pravo na starosnu.
“Priznali su mi i dodatni staž za dvoje djece pa sam imala ukupno 33 godine staža. Mirovinom sam zadovoljna, ali sam i puno radila. Naime, u Njemačkoj se svaka subota, nedjelja, dežurstvo ili radni praznik računaju i sve to utječe na visinu mirovine”, istaknula je
Prijavljeni i u Frankfurtu
Gospodin Marijan potom nam otkriva da iz iz prvog braka ima sina Ninu (48), koji je oženjen Njemicom s kojom ima petogodišnju kćer Lauru Mariju i žive u Frankfurtu. “Anka i ja prijavljeni smo na njihovoj adresi, što nam omogućuje da zadržimo njemačko zdravstveno osiguranje. Tamo je usluga u zdravstvu bolja. Ako si naručen u deset, na redu si u deset. Niti se čeka, niti se ide preko reda, pa bio ti i najveći prijatelj samom liječniku. Nema ni liste čekanja za zahvate od po dvije godine”, obrazložio je.
Sretna mirovina
Na Braču ovi supružnici vode miran i povučen život, ljeti više posvećen djeci i unucima koji se izmjenjuju u prizemlju kuće, dok su oni na katu. Gospodin Marijan ustaje već u pet ujutro pa skuha kavu, ode u trgovinu. “On zna i hoće sve raditi, stvarno ga moram pohvaliti. Ako treba i kuha i usisava, ne bježi ni od kakvog posla. K tome, strpljiv je sa mnom jer sam veliki živac”, kaže gospođa Anka kroz smijeh.
Ne smeta mu, dodaje, ni kad sama otputuje ako joj nedostaju djeca i unuci. “On voli svoj mir, a ja sam drugačija. Volim putovati, družiti se i mijenjati okolinu. Zajedno odlazimo u Slavoniju i Frankfurt, a povremeno sama odem u Zlatar, gdje mi živi velika obitelj i prijateljica Marija s kojom ujutro pijem kavu i uživam”, naglasila je.
Za kraj ugodnog razgovora s našim srdačnim domaćinima nazdravili smo neizostavnim domaćim bračkim likerom od oraha, koji savršeno upotpunjuje zvuke mora i miris mediteranskog bilja.
Ovaj prilog je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.
