Kada je riječ o standardu umirovljenika, Vlada se proteklih godina najčešće pozivala na jednokratne dodatke pa su se brojali milijuni raspoređeni umirovljenicima pod etiketom energetskih, COVID ili inflacijskih dodataka. I upravo su te isplate izazivale zlu krv među umirovljenicima; budući da su izvanredne i nepredvidive, a k tomu su, zahvaljujući cenzusima, obezvrjeđivale staž i doprinose onih s većim mirovinama.
No postoji samo jedan mehanizam kojim se mirovine trajno i sustavno povećavaju, a da se pri tome ne narušava pravednost. To je aktualna vrijednost mirovine (AVM) putem koje se provode polugodišnja usklađivanja. Naime, AVM je iznos u eurima koji se množi s osobnim bodovima umirovljenika i tako nastaje osnovica za izračun mirovine pri čemu osobni bodovi predstavljaju parametar koji objedinjuje akumulirane uplate u mirovinsko osiguranje i godine mirovinskog staža.
AVM se utvrđuje dvaput godišnje na temelju kretanja plaća i troškova života, a od 1. siječnja 2025. iznosi 13,57 eura. Svaka promjena AVM-a automatski se primjenjuje na sve mirovine ostvarene u sustavu generacijske solidarnosti; bez obzira na staž, iznos primanja ili datum umirovljenja.
Svima više, ali ne svima jednako
Od umirovljenika s malim mirovinama često čujemo da bi mirovine trebalo dizati na način da se onima koji primaju malo – mirovina usklađuje po višoj stopi od onih koji primaju puno. Na komentar kako bi to značilo postepeno izjednačavanje iznosa mirovina onih koji su radili dugo i uplaćivali puno s mirovinama onih koji su radili kratko i uplatili malo, odgovaraju da su prvi ionako nagrađeni većim plaćama i startno većom mirovinom. No to bi bilo, govori nam to bazično ljudsko poštenje, nepravedno.
Ako želimo dugoročno održiv i pravedan sustav, povećanje aktualne vrijednosti mirovine mora biti glavni put do boljih primanja umirovljenika. Na tom je tragu i neparlamentarna stranka Blok umirovljenici zajedno krajem prošle godine zatražila povećanje mirovina upravo kroz povećanje AVM-a na minimalno 22 eura.
To bi, u praksi, povećalo razliku unutar skupine radničkih mirovina, no ne bi narušilo vrijednost rada i doprinosa onih koji su dugo radili. “Takva puna starosna mirovina ne bi mogla biti manja od 902 eura, bez obzira na visinu plaće tijekom radnog vijeka”, poručili su iz BUZ-a.
Povećanje kroz AVM je najpoštenije
Onaj tko je radio dulje i imao veće uplate u mirovinski sustav dobio je više osobnih bodova, a povećanje AVM-a proporcionalno povećava i njegovu mirovinu. Time se ne briše razlika između onih koji su u sustav uplatili više i onih koji su uplatili manje jer to je razlika koja je nastala radom, a ne privilegijama.
Suprotno tome, modeli koji uvode posebne dodatke samo za one s najnižim mirovinama, a time često i s najmanje staža, stvaraju nezadovoljstvo među umirovljenicima s dugim radnim vijekom. Takvi modeli, iako socijalno motivirani, zapravo potkopavaju princip da je mirovina rezultat staža i uplaćenih doprinosa pa godina rada i uplate onih koji su radili duže postaju manje vrijedne u odnosu na godinu rada onih koji su radili kraće i uplaćivali manje.
Naravno, socijalna pomoć onima s vrlo malim mirovinama i dalje je potrebna. No, upozoravaju stručnjaci i dio političara, to treba rješavati unutar sustava socijalne skrbi, a ne kroz mirovinski sustav koji ima svoju logiku i pravila. Mirovinski sustav treba nagrađivati rad, a socijalni sustav treba pomagati onima koji su ostali bez dostatnih primanja i te dvije stvari ne bi se smjele miješati.
