Pitanje održivosti mirovinskog sustava ne postavlja se samo u Hrvatskoj. Europa sjedi na socijalnoj bombi koja bi mogla svaki čas eksplodirati, a zovemo ju mirovinskim sustavom. Sve češće se u prvi plan stavlja neugodno pitanje: snose li dio odgovornosti za današnju krizu upravo aktualni i skori umirovljenici, takozvana bejbibum generacija?
To je generacija rođena između 1945. i 1964. godine koja je odrastala u vremenu gospodarskog uzleta, kada su plaće i standard rasli, a države su se zaduživale bez većih ograničenja; na očigled svih i uz prešutno odobravanje svih.
Te generacije su imale priliku otići u mirovinu znatno ranije nego današnji radnici i bili su uvjereni da se država mora pobrinuti za njihovu starost. Uz to, u novi životni komfor nije se uklapala slika obitelji u kakvim su odrastali. Zato su imali manje djece nego njihovi roditelji, što znači da na jednog umirovljenika danas dolazi sve manje zaposlenih koji uplaćuju doprinose i tako financiraju mirovine.
Sada se, međutim, račun ispostavlja. Hrvatske mirovine plešu na rubu bijede, Njemačka traži rješenja za galopirajuće siromaštvo tamošnjih starih, a slične vijesti dolaze i iz drugih europskih zemalja. Istovremeno, mladi s niskim plaćama i nestabilnim ugovorima, u prekarnom modu života, sve češće sumnjaju da će sami ikada primati mirovinu. Neravnoteža između generacija postaje sve očitija, a nezadovoljstvo sse prelijeva društvenim mrežama, ponekad i ulicama.
Tko će ponijeti teret?
U Njemačkoj je vodeći ekonomski institut DIW predložio uvođenje posebnog “solidarnog doprinosa bejbibumera”. “Bejbibumeri bi trebali stajati iza svojih odluka”, poručio je šef DIW-a Marcel Fratzscher za Süddeutsche Zeitung.
“Imali su malo djece, a radni vijek jedva je rastao u skladu s očekivanim životnim vijekom. Zato bi trebali plaćati dodatni porez”, kaže Fratzscher. Upozorio je i da s produljenjem života naglo rastu troškovi zdravstva i skrbi, koje nije moguće trajno prebacivati na mlađe generacije. Je li uopće pošteno taj teret prebaciti na leđa djece i unuka? Pitanje je koje se sve češće postavlja.
Desnica koristi bijes mladih
Sličan generacijski sukob tinja i u Francuskoj. Ondje je zaživio pokret #NicolasQuiPaie (Nicolas plaća račun) u kojem milenijalci prozivaju bejbibumere da žive od izdašnih mirovina i subvencija dok upravo mlađi radnici plaćaju ceh za to. Neki političari s desnice pokušavaju zajahati taj val nezadovoljstva mladih, dok ljevica optužuje da se takva kampanja pretvara u otvoreno neprijateljstvo prema starijima.
Hrvatski umirovljenici nerijetko ističu kako su cijeli radni vijek uplaćivali doprinose i odgajali nove generacije, gradili zemlju, preživjeli mučnu tranziciju i privatizacijsku pljačku. No brojke pokazuju da je odnos radnika i umirovljenika danas gotovo izjednačen, dok je očekivani životni vijek znatno duži. Rezultat su sve veći izdaci za mirovine i zdravstvo.
Sustav je stabilan do 2070. godine, upozoravaju vladajući političari. No mladići i djevojke koji danas stupaju na tržište rada imaju se pravo pitati: što će se dogoditi te 2070. godine? Ako će do tada sve većim doprinosima i porezima financirati sadašnje i buduće mirovine, a bit će ih razmjerno sve više i više, tko će financirati njihovu starost?
