Dio umirovljenika s najmanjim mirovinama često ističe da “postotno usklađivanje” nije pravedno pa traže da se “usklađivanje provodi u fiksnom iznosu”. Objašnjavaju da je nepravedno kada onaj s većom mirovinom dobije i veći iznos kroz usklađivanje u apsolutnim brojkama.
Međutim, usklađivanje se ne provodi kako bi se mirovine međusobno izjednačile, već kako bi svatko zadržao jednaku kupovnu moć u odnosu na inflaciju i kretanje plaća. To znači da “valuta” u tim računima nisu euri u apsolutnim iznosima, nego ono što se za njih može kupiti i udio u prosječnoj plaći.
Usklađivanje po inflaciji
Najjednostavnije je pokazati to na primjeru pojednostavljenog stopostotnog usklađivanja na temelju inflacije. Naš imaginarni umirovljenik Jure prima 700 eura mirovine, a njegov prijatelj Hrvoje 1.000 eura. Prema izračunu portala Koliko.HR i Hrvatske udruge za zaštitu potrošača, temeljna prehrambeno-higijenska košarica za samca stoji 250 eura.
Prije poskupljenja Jure može kupiti 2,8 košarica, Hrvoje četiri. Razlika je 1,2 košarice. Posve sigurno, Hrvoje je u boljem položaju, ali smisao usklađivanja nije da Jure može kupiti više, nego da obojici osigura jednaku kupovnu moć i nakon što cijene porastu. Jednostavno rečeno, usklađivanje nije povišica u smislu realne vrijednosti; ni za Juru, ni za Hrvoja.
Zamislimo inflaciju od pet posto. Košarica sada košta 262,5 eura. Skuplja je 12,5 eura. Ako se mirovine usklade za pet posto, Jure dobiva 35 eura više (ukupno 735), Hrvoje 50 eura više (ukupno 1.050). Na papiru je Hrvoje opet dobio više, ali u dućanu mu kupovna moć ostaje ista: Jure i dalje može kupiti 2,8 košarica, Hrvoje četiri. Razlika je opet 1,2 košarice. Tu je ključna razlika između usklađivanja i povišice. Idealno provedeno usklađivanje samo vraća mirovine na vrijednost prije poskupljenja. Kupovna moć se čuva, ništa više i ništa manje.
Usklađivanje po prosječnoj plaći
Ako se mirovine usklađuju s prosječnom plaćom, stvar je ista, gleda se njihov udio u plaći. Kada prosječna plaća poraste s 1.000 na 1.200 eura, riječ je o povećanju od 20 posto. Jure, koji je s mirovinom od 700 eura imao 70 posto prosječne plaće, dobiva 140 eura više i stiže na 840 eura; i dalje 70 posto prosjeka. Hrvoje, s 1.000 eura mirovine, dobiva 200 eura više i dolazi na 1.200 eura; i dalje točno 100 posto prosječne plaće.
Prije povećanja, razlika između njihove dvije mirovine iznosila je 300 eura, odnosno 30 posto tadašnje prosječne plaće. Nakon povećanja, razlika je 360 eura, ali i dalje 30 posto nove prosječne plaće. Drugim riječima, iako su iznosi u eurima veći, njihovi omjeri u odnosu na plaću ostaju nepromijenjeni. To bi bila i svrha ovakvog usklađivanja.
Formula kao kočnica
Nažalost, zbog formule koja usklađuje mirovine jednim dijelom prema inflaciji, a drugim dijelom prema rastu plaća dolazi do svojevrsnog poništavanja pa su i Jurina i Hrvojeva mirovina blago, ali sve više, zaostajale za prosječnim plaćama. Zbog toga umirovljeničke udruge neuspješno traže da se mirovine usklađuju u cijelosti s jednim od ta dva faktora, ovisno o tomu koji je zabilježio veću promjenu. Zadnjom mirovinskom reformom omjer je ipak pomaknut sa 70:30 na nešto povoljnijih 85:15.
Ako bi se, primjerice, podizale samo manje mirovine, to ne bi bilo usklađivanje. To bi bila povišica najmanjih mirovina, socijalna mjera koja može imati smisla, ali nema veze s održavanjem realne vrijednosti svih mirovina u odnosu na inflaciju i plaće. Isti učinak proizvelo bi podizanje mirovina fiksnim iznosom. Zato se može reći vrlo jasno: usklađivati mirovine moguće je jedino postotno. Sve drugo nije usklađivanje.
