Državni proračun u prvoj polovici 2025. godine bilježi deficit od 1,9 milijardi eura ili 2,1 posto BDP-a, službeno je objavljeno. Velik pritisak na javne financije i dalje stvara isplata mirovina, budući da se doprinosima, usprkos visokoj zaposlenosti, ne može skupiti dovoljno novca za isplatu sve većem broju umirovljenika.
Glavni uzroci ovakvih loših vijesti su starenje stanovništva te nepovoljni demografski trendovi i rano napuštanje tržišta rada. U kombinaciji s gospodarstvom koje ne može pratiti potrebe generacijskih i međugeneracijskih sporazuma, hrvatski umirovljenici sjede na tempiranoj mirovinskoj bombi.
Naime, prihodi zaposleni su u prvom polugodištu 2025. godine kroz mirovinske doprinose uplatili 2,8 milijardi eura, i to je za čak 19,2 posto više nego lani. Međutim, rashodi za mirovine narasli su na 4,3 milijarde eura, odnosno 11,2 posto više na međugodišnjoj razini, prije svega zbog posljednjeg usklađivanja mirovina.
Sustav ne funkcionira
Hrvatska, kao velik dio starog kontinenta, koristi takozvani Bismarckov model mirovinskog sustava, koji se temelji na međugeneracijskoj solidarnosti. To znači da sadašnji radnici kroz obvezne doprinose financiraju mirovine sadašnjih umirovljenika. Visina mirovine povezana je s visinom uplaćenih doprinosa i duljinom radnog staža. Problem nastaje kada se broj radnika smanjuje ili stagnira, dok broj umirovljenika raste.
Gdje je izlaz?
Kako bi se ovakvom sustavu koliko-toliko produljio život, jer dobre i brze zamjene nema, vlade se odlučuju na kombinaciju mjera kao što su produljenje radnog vijeka i poticanje duljeg ostanka u svijetu rada, nepopularno povećanje doprinosa ili širenje porezne osnovice, jačanje drugog i trećeg stupa mirovinske štednje kako bi se dio tereta prebacio s proračuna na osobnu štednju. Tu je i ono čemu svjedočimo: uvoz radne snage kao odgovor na smanjenje domaće radne populacije.
Što čini Europa?
Slične izazove bilježe gotovo sve članice Europske unije. U Njemačkoj i Austriji već godinama traje rasprava o podizanju dobi za odlazak u mirovinu na 67 godina. Francuska je reformom podigla prag na 64 godine, uz velike prosvjede. U Španjolskoj i Italiji također se uvode korekcije kako bi se usporio rast rashoda. Paralelno se jačaju privatni oblici štednje i potiču fleksibilni oblici rada starijih osoba.
