Hrvatski umirovljenici će krajem godine po prvi puta dobiti trajni godišnji dodatak popularno zvan 13. mirovina, a koji će se računati kao umnožak godina mirovinskog staža sa šest eura. Visina koeficijenta u eurima svake će se godine određivati sukladno proračunskim mogućnostima pri čemu je jasno da proračunski deficit ne smije preći tri posto.
Kako je to analizirao Glas Koncila, onima koji su tijekom radnoga vijeka radili na poslovima na kojima se računa mirovinski staž u povećanu trajanju, pa su mirovine ostvarili sa 45, pa i više godina staža, godišnji će dodatak iznositi 270 eura (45x 6 = 270). Dakle više nego nečija mirovina. U povoljnijem će položaju biti i oni koji su radili ili rade nakon 65. godine jer će imati više staža, plus dodatno povećanje mirovine kao nagradu što rade dulje.
Na prvi pogled čini se pravedno, ali nije. Zašto? Nisu svi odlazili u mirovine zato što nisu htjeli raditi. Trebalo je uzeti u obzir da su tijekom, a i poslije Domovinskoga rata, neki zbog rata, neki zbog stečaja kao posljedica rata ili lopovskih privatizacija, neki zbog proglašavanja tehnološkim viškom ili zbog bolesti, bili otjerani protiv volje u mirovine s nepunim stažem. Dok su jedni jamili, drugi su se spašavali u mirovinama.
Tako je i nastala uzrečica “Tko je jamio, jamio je”, koja je imala sličan učinak kao i uzrečica “Snađi se, druže” iz bivšega poretka, piče Stjepan Androić za Glas Koncila.
Država je stimulirala kratak staž
Država je odlaske u mirovine svojim propisima stimulirala. Posebno se to činilo prijetnjom prve tzv. mirovinske reforme koja je započela 1. siječnja 1999., reforme kojom se ukidalo pravo na desetgodišnji prosjek mjerodavan za utvrđivanje visine mirovine. Postrožili su se uvjeti za starosne i prijevremene starosne mirovine na način da se za svakih šest mjeseci kasnijega odlaska u mirovine tražilo šest mjeseci više starosti i više staža.
Čak je i jedan dan kasnijega odlaska u mirovinu bitno mijenjao uvjete staža i starosti, a uz to je utjecao i na visinu mirovine. Osiguranici su u panici tražili savjete i pomoć pri odlukama je li bolje otići u mirovinu 31. prosinca ili 1. siječnja iduće godine. Samo razlika od jednoga dana često je bitno utjecala hoće li mirovina biti 500 kuna veća ili manja.
Za zastupnike ipak drugačija pravila
Povlašteni su bili samo saborski zastupnici i državni dužnosnici koji su za sebe donijeli posebne propise, prema kojima je primjerice za saborskoga zastupnika bila dovoljna samo jedna godina staža ostvarena u svojstvu saborskoga zastupnika. Čak je i Ustavni sud svojim odlukama mijenjao svoja shvaćanja o stečenim pravima, samo kako bi zaštitio povlaštene. Zato danas imamo 684 korisnika samo zastupničkih mirovina s prosječnom mirovinom od 2.245 eura.
Današnji zakonopisci i pismoznanci trebali bi uzeti u obzir navedene okolnosti, koje objašnjavaju i opravdavaju činjenicu da se odlazilo u mirovine s nepunim mirovinskim stažem. Nažalost ostvaruje se načelo da siti gladnima ne vjeruju pa se zato umirovljenicima s najmanjim stažem daje najmanji dodatak.
Očito je da oni koji su donosili propise o godišnjem dodatku nisu uzeli u obzir okolnosti koje su utjecale na ranije odlaske u mirovine ili jednostavno ne znaju. Bilo bi pravednije da je umjesto godišnjega dodatka priznato pravo na 13. mirovinu ili popularno zvanu božićnicu, ali u jednakoj visini za sve, npr. u visini prosječne starosne mirovine prethodne godine, zaključuje Glas Koncila.
