Što je najteže u životu časnih sestara i redovnika? Na platformi Quora redovnice i redovnici otvoreno su odgovarali na to pitanje i progovorili o najzahtjevnijim dijelovima posvećenog života. Bez senzacionalizma i mistifikacije, svi odreda priznaju: najteži dio nisu tišina, zavjeti i odricanje, već život uz druge redovnice i redovnike.
“Najizazovnije je živjeti u zajednici”, priznaje sestra Julija. Ne zbog pravila ili stroge discipline, nego zato što je riječ o ljudima koji su svatko za sebe zaseban svemir želja, očekivanja, znanja i iskustava. “Ljudi su često teški za razumjeti, teško ih je cijeniti takve kakvi jesu. A baš na to smo pozvane. Učimo gledati mimo razlika i ne suditi.” Iako zajedništvo zna biti iscrpljujuće, Julija naglašava i drugu stranu: podršku, ljubav, zabavu i zajedničku misiju koja takav život čini mogućim.
Slično kaže i redovnik Filip. Njega najviše pogađa blizina ljudi o čijoj prošlosti ne zna ništa jer prošlost se u samostanu više ne računa, a presudni su zajednički cilj i zavjeti. Neki od tih zavjeta, kaže, znaju biti vrlo teški, osobito nedostatak karnalnih užitaka poput celibata. S vremenom se osvijesti i još nešto: mnoge brige koje ljudi nose kroz život zapravo su izvan njihove kontrole.
Sestra Dijana, s više od četrdeset godina redovničkog iskustva, kaže kako joj nijedan dio posvećenog života nije “najgori”, ali i ona priznaje da je zajednica istinski izazov. “Sve ljudske mane, svi ti nedostaci, sitne dosade, ništa od toga ne nestaje kad uđete u samostan. Tada se moram podsjetiti da sam sama izabrala takav život, da su to moje sestre i da moram živjeti s nima, a i one moraju živjeti sa mnom. Nisam ni ja uvijek cvjetić.”
Brat Kristofer to potvrđuje iz muške redovničke perspektive. U njihovom je malom samostanu istovremeno živjelo nekoliko generacija i nekoliko kultura: Talijani u sedamdesetima, Eritrejci u pedesetima i Amerikanci u dvadesetima. Razlike su bile goleme; u običajima, navikama, ritmu života. “Zajednica je bila pravi izazov”, priznaje. Iako su bili kontemplativni red, istovremeno su vodili župu od 3500 obitelji. “To je težak život”, prisjeća se najizazovnijeg dijela svog redovničkog života.
Na tom putu mnogi odustanu. Svjedoči o tomu i Ana koja je samostan napustila prije konačnih zavjeta. “Bilo je to izuzetno teško iskustvo”, kaže. Njezin je život, poput života mnogih redovnica, bio potpuno usklađen s ritmom zvona, molitve, rada, lišen bogatstava i svjetovnih užitaka. Iz svijeta punog buke i podražaja ušla je u život ekstremne jednostavnosti, tišine i stroge skromnosti. A baš tu se suočila i s osobnim izazovima, ali i s nekim neskladima koji su postojali u zajednici koju je izabrala. U konačnici je shvatila da takav život nije za nju.
