Posljednjih je dana, možda jasnije no ikada, vidljivo da na društvenim mrežama egzistira posebna skupina utjecajnih osoba koje se predstavljaju kao neovisni novinari, analitičari ili istraživači skrivenih istina. Nije to hrvatski fenomen, riječ je o globalnoj pojavi koja snažno utječe na izbore, političke odluke i biračko tijelo.
Na prvi pogled, posao koji obavljaju maskiran je u novinarstvo ili komentiranje aktualnih fenomena, ali njihov cilj nije informiranje, već poticanje bijesa prema nekomu ili nekoj društvenoj skupini. Možda još važniji dio njihovog posla jest rasplamsavanje nepovjerenja prema institucijama, znanosti, stupovima društva. Posljedično, društvo se uvlači u sukob, izmiču mu se temelji, stvara se atmosfera u kojoj činjenice, znanje i informacije nisu važne. Pogotovo nisu važne ako ne hrane sukob i ako su protivne predrasudi koja se njeguje.
Mržnja kao brend
Ako su nekad profesionalni huškači radili u rukavicama i iz sjene, danas su pod svjetlima reflektora, ispred kamere i svjesno upravljaju svojim brendom, bilo u podkastima, bilo na društvenim mrežama pa čak i u programima slabo uglednih televizijskih programa.
Influenceri mržnje svoje carstvo grade na stvaranju obmane prema kojoj oni imaju pristup ekskluzivnim informacijama koje, navodno, službeni mediji ne žele objaviti. Ta zaplotnjačka aura klica je distance prema svemu što je provjereno i institucionalno, a publiku uvlači u vrtlog koji se hrani emocijom, a ne argumentom.
Publika je jednim dijelom stvorena od jedinki koje su uvjerene da formiranje zaključaka nije nešto što se uči i vježba, a logiku zamjenjuju banalnim logičkim pogreškama pa često spajaju točkice koje se nalaze ne na različitim stranicama, nego u različitim knjigama. Ova sljedbenička jezgra u priču uvlači i one koji nemaju ni vremena ni energije za informiranje i analizu, one koji su skloni mentalnim prečacima.
S vremenom se takav vrtlog sve više ubrzava, objave postaju sve dramatičnije, interpretacije sve jednostavnije, a poruke sve jasnije usmjerene na izazivanje reakcije. Što je reakcija burnija, to je veći doseg sadržaja, a veći doseg znači i veću korist za autora.
Kako naplatiti mržnju?
Razlozi zbog kojih netko krene tim putem dobro su dokumentirani u medijskim analizama. Uglavnom, to je politička korist, bilo kroz naklonost određenih skupina, bilo kroz sudjelovanje u kampanjama ili širenje poruka koje ne prolaze kroz uredničke filtere i kolegije.
Neki pak putem takvih kanala reklamiraju vlastite biznise i konkretne proizvode; od kozmetike preko uređaja do knjiga. Ni osobnu motivaciju ne treba zanemariti. Status koji dolazi s publikom koja autora ne doživljava kao komentatora, nego kao vođu zajednice, opojan je. U bogatim državama u kojima je moguće uzgojiti višemilijunsku sljedbu, razvijena i je izravna monetizacija kroz pretplate, donacije i prodaju brendiranih proizvoda na kojima se doslovno mogu zgrnuti milijuni.
Ovakve poduzetnike nije teško prepoznati. U njihovim objavama uvijek postoji netko tko vas vara: mediji, institucije, stručnjaci, oni gore, oni tamo, tajni centri moći. Sve je crno ili bijelo, bez nijansi i bez prostora za sumnju. Informacije se biraju selektivno, kontekst se sužava, a svaka tema, ma koliko banalna, prikazuje se kao dokaz sustavne prijetnje. Čak i kad se pojedinačne tvrdnje pokažu netočnima, priča ide dalje, kao da se ništa nije dogodilo.
Što učiniti, što pitati?
Prije nego podijelimo takovu objavu, trebali bismo se zapitati zašto nas netko pokušava emocionalno poljuljati. Informiranje ne bi smjelo poticati bijes. Informiranje nas treba potaknuti na smireno donošenje kvalitetnih odluka. Korisno je zapitati se i kakvu korist autor ima od toga što vjerujemo baš njemu.
Ako se k tomu autor pokazuje žrtvom sustava, mainstream medija i službene politike, ali svojim pratiteljima poručuje da je jači od toga, zapitajmo se koliko je realno da bi ga takva vrsta široke urote ostavila stajati na nogama. Postoje li neovisni izvori koji potvrđuju iznesene tvrdnje? Naravno da ne postoje jer se “sve skriva”. A ako se “sve skriva”, onda dokazi ni nisu potrebni. Dovoljno je da autoru vjerujemo na riječ, zar ne?
Važno je znati da ovdje nije riječ ni o slobodi izražavanja, već o biznisu koji emociju pretvara u proizvod. A to nikad nije bilo lakše nego u vremenu kada svatko sebe može proglasiti komentatorom, kolumnistom, novinarom ili istraživačkim novinarom, a pri tome ne mora zadovoljiti ni pravilnike ni etičke norme niti je izložen kaznama kakvima su izloženi novinari u pravim redakcijama.
Sljedbenici su žrtve, ali ne uvijek
Na koncu, ostaje nam pitati se zašto im ljudi vjeruju? Psihologija je davno odgovorila na ovaj fenomen. Ljudi često ne znaju i ne vole razmišljati, u svojoj premorenosti i zaićenosti informacijama traže jednostavne odgovore na složene probleme, uživaju u svojim naglašenim emocijama, bilo da se radi o strahu, bijesu ili osjećaju nepravde jer one nas lišavaju osobne odgovornosti i svrstavaju na “pravu stranu”.
Uz to, osjećaj pripadnosti zajednici koja, navodno, zna više od drugih daje dodatnu privlačnost. A ponekad, budimo iskreni, ljudi svjesno prihvaćaju i šire dezinformacije jer se uklapaju u njihove predrasude, mane pa čak i poremećaje.
