Nekad su zajedno učili, prepisivali, izlazili, kasnili na zadnji noćni tramvaj i zaljubljivali se. Danas, četiri i pol desetljeća kasnije, bivši kolege iz zagrebačke jezične gimnazije još se povremeno druže u manjim grupama i razgovaraju o brakovima, djeci, unucima, hobijima, reumi i drugim životnim boljkama. A ove će se godine ponovo okupiti cijeli razred.
Branka Dimić (63), danas nastavnica tjelesnog odgoja koja je jezičnu gimnaziju završila 1981. godine, o razredu i skoroj proslavi 45. godišnjice mature govori posebno uzbuđeno: “Iako vremena nisu opuštena kao nekad, svi se veselimo susretu. S mnogima sam se čula i veseli me što moja generacija iz srednje još uvijek uspijeva zadržati pozitivan duh.”
Iz ere Šuvarove reforme školstva
U razgovoru se gospođa Branka prisjetila i specifičnog školskog sustava koji je tada vladao u Hrvatskoj. “Bili smo takozvani Šuvarovci i prva dva razreda srednje škole morali smo svi pohađati opći smjer u školama, i to prema mjestu stanovanja. Tek zadnje dvije godine birali smo usmjerenja, a naš razred bio je jezični smjer za suradnike u nastavi za koje se, zanimljivo, do danas nisu stvorili uvjeti u školstvu”, napominje.
U razredu ih je, otkriva, bilo 35, od čega samo dva dečka koji se nikad nisu žalili na tretman koji su uživali među djevojkama. “Budući da su bili u velikoj manjini na cijeloj školi, bili su zanimljivi i na dobrom glasu. Mislim da im je bilo odlično s nama”, nasmijala se naša sugovornica.
Prijateljstva za cijeli život
“Mi cure smo škicale dečke iz škole pod odmorom i smišljale taktike osvajanja. Rodile su se i poneke ljubavi, dvije su čak završile brakom”, prisjeća se naša sugovonica školskih ljubavi i prijateljstava. “I mnoga prijateljstva održala su se do danas, a posebno bih istaknula nas pet prijateljica koje i dalje zajedno rekreativno vježbamo i odlazimo u kazališta. Ostali se također druže, a među nama ima i više radnih kolega koji rade u školama kao nastavnici stranih jezika”, doznajemo.
Razredna fotografija (privatni album)
Roditelji nisu opravdavali izostanke
Među učenicima je, prisjeća se, nekad vladao drukčiji osjećaj odgovornosti u odnosu na danas. “Tada nije postojala mogućnost da roditelji opravdavaju izostanke s nastave toliko kao danas, zapravo, ne sjećam se da je to ikome od nas palo na pamet. Dolazak u školu, na aktivnosti, učenje i uspjeh bili su isključivo naša odgovornost, a ne roditeljska. Znali smo koje su naše obaveze i ispunjavali ih sami, jer smo ih sami i odabrali. Tada su i profesori bili opušteniji i više svoji, a mi smo ih cijenili i voljeli, ma koliko zahtjevni bili“, rekla je gospođa Dimić koja paralelu s današnjim školstvom može povući i kao nastavnica i kao majka odrasle kćeri.
Izlasci u Saloon, Kulušić, Zvečku, Jabuku
Krajem tih sedamdesetih i početkom osamdesetih u Zagrebu se izlazilo na mjesta o kojima se i danas priča sa strahopoštovanjem. “Izlazilo se u kina ili disco klubove. Nalazili bismo se najčešće u 19 sati na Trgu pod vurom, kod Znanja ili Rukotvorina, koje više ne postoje. Popularna mjesta izlazaka bila su Saloon, Karaka, Punta, Kulušić, Zvečka, SC, Big Ben, Jabuka, kao i privatni tulumi. Vani smo smjeli ostati najdulje do 23 sata ili do zadnjeg tramvaja, a ako nismo stigli na tramvaj, žurili smo kući pješice. Samo rijetki su tada išli taksijem”, kaže.
Okupljanje razreda danas (privatni album)
Sporija svakodnevica
Dodaje da je svakodnevica općenito bila sporija i kao da je bila pomaknuta tri sata unatrag u odnosu na danas. “Nismo znali za mobitele niti internet. Naši su roditelji imali više vremena za obitelj jer su radili od sedam do 15 sati. Bili su opušteniji, pa smo i mi mladi život doživljavali opuštenijim.”
“Opušteno sam išla i u Trešnju gdje sam plesala balet, a ponekad bih se iskrala ranije s nastave kako bih gledala baletne predstave u HNK. Ne sjećam se nikakvog velikog stresa”, povjerava nam gospođa Branka i dodaje da i danas redovito posjećuje HNK s ekipom prijateljica iz razreda.
Razrednica Zlata Kipčić vitalna i u 93. godini života
Posebno mjesto u sjećanju svih učenika ovog razreda zauzimaju razrednice. “Profesorica Zlata Kipčić danas ima 92 godine, baš smo nedavno razgovarale. Mnogi je rado pamtimo, iako je bila stroga, onaj pravi tip profesorice koja puno daje i puno traži. Druga razrednica, tada mlada Gordana Mrđen, puštala nas je da Kafku interpretiramo glumatanjem zbog neznanja, o čemu se i danas prepričavaju urnebesni detalji. Na mene je pak osobno najviše utjecala profesorica tjelesnog Zlata Petrović, na čiji sam nagovor upisala Kineziološki fakultet”, kaže. O divnoj profesorici Zlati Kipčić pisali smo ovdje.
Profesorica Kipčić i učenice na maturalnom putovanju 1980. godine (privatni album)
Od Zagreba preko Graza do Madrida
Generacija se, doznajemo, rasula po različitim fakultetima, većinom su upisivali Filozofski i Učiteljski, ali i Muzičku i Likovnu akademiju, Ekonomiju, PMF te Kineziološki fakultet.
“Velik dio nas radi u obrazovnom sustavu, bilo kao profesori na fakultetima, nastavnici stranih jezika, učitelji razredne nastave, pedagozi, psiholozi. Imamo i defektologinju, profesionalnu glazbenicu, prevoditelja, znanstvenicu i uspješne poduzetnice. A neke je život odveo u inozemstvo pa naši kolege osim po Hrvatskoj žive u Grazu, Madridu, Frankfurtu, Bruxellesu”, otkriva.
Branka Dimić (privatni album)
I za kraj smo ovu svestranu diplomiranu kineziologinju, zaljubljenu i u kajakarenje, planinarenje i fotografiju, pitali što bi danas poručila onoj sebi iz srednjoškolskih dana, a ona uz osmijeh odgovara: “Branka, ostani baš ovakva kakva jesi. Trebat će ti ta opuštenost.” Kaže još da je vrijeme obrisalo mnogo sjećanja, ali da je u njoj ostao posebno lijep osjećaj koji pokazuje da su srednjoškolski dani bili baš dobri. I to puno znači za cijeli život.
