Kad je njemački kancelar Otto von Bismarck 1889. uveo prvo obvezno starosno osiguranje, dob za mirovinu postavio je na 70 godina. Iako se u raspravama čuje da je životni vijek u to vrijeme bio dug tek četrdesetak godina i da je politički pragmatik namjerno postavio nedostižne gabarite, tvrdnja da nitko nije dočekao mirovinu nije točna.
Krivo računanje očekivanog trajanja
Prosjek su značajno snižavale visoke stope smrtnosti dojenčadi. Onaj tko bi preživio djetinjstvo i došao do zrele dobi imao je realne izglede doživjeti šezdesete, a dio i sedamdesete godine. Sličnu pogrešku rade i pojedini umirovljenički tribuni koji danas, umjesto tablica očekivanog životnog vijeka sa 65 godina, uzmu prosječan životni vijek Hrvata, sve kako bi dobili rezultate koji će potvrditi njihove teze o neisplativosti i neadekvatnosti mirovine.
No ono što nije upitno jest da mirovina u svojim počecima nije bila zamišljena kao dugotrajna faza života nego kao kratka potpora na samom kraju životnog vijeka, u razdoblju nemoći. Zbog toga je sustav bio fiskalno podnošljiv – malo je ljudi primalo kratke isplate, a društvo je bilo demografski mlado, s velikim brojem radnika i relativno malim udjelom starih.
Zbog toga je i 1916. godine granica umirovljenja spuštena na 65 godina. No kontekst je i dalje bio bitno drukčiji od današnjega jer su mirovinu uživali malobrojni, tek nekih pet-šest godina.
Stranice koje su postale poglavlje
Danas živimo u sasvim drugoj demografskoj stvarnosti. Očekivani životni vijek u razvijenim zemljama prelazi 80 godina, a mirovina se u Europi ostvaruje sa 65 ili 67 godina. Dapače, svaki deseti hrvatski umirovljenik stariji je od 85 godina, a umirovljen je po još povoljnijim uvjetima. To znači da mnogi građani provedu dvadeset pa i trideset godina u statusu umirovljenika. O tomu više pročitajte na ovoj poveznici.
Ono što je u 19. stoljeću bilo osiguranje za nekoliko završnih godina života, u 21. stoljeću postalo je čitavo životno poglavlje s nerealnim očekivanjima o buđenju pod palmama i plivanju s dupinima. Doživjeli smo sustavni paradoks: nikada nismo živjeli dulje, a nikada mirovinski sustavi nisu bili pod većim pritiskom.
Razlog je posve jasan. Model međugeneracijske solidarnosti, u kojem radnici financiraju mirovine sadašnjih umirovljenika, nastao je u razdoblju kada je radnika bilo mnogo više nego starijih osoba. Danas se taj omjer postupno okreće, a matematika postaje sve zahtjevnija. Problem je u tome što sustav nije prilagođen vremenu, a čini se da nisu ni oni koji o njemu ovise.
