Europske države trebale bi uvesti kapitalizirane mirovinske modele po uzoru na nordijske države i Nizozemsku, mobilizirati mirovinske sustave na jedinstvenom europskom tržištu kapitala te tako ojačati i mirovine i europsko gospodarstvo. Predlaže to švedski ministar za financijska tržišta Niklas Wykman i o toj će se ideji raspravljati na razini Unije. Više možete pročitati na ovoj poveznici.
No kako je, zapravo, organiziran mirovinski sustav države iz koje Wykman dolazi? Ideja švedskog mirovinskog sustava je manje oslanjanje na jednu isplatu iz države, a veći oslonac na dopunske mirovine, dugoročne uštede i odgovornost kroz cijeli radni vijek. Zato švedska mirovina dolazi iz tri izvora.
Na dnu je javna mirovina, iznad nje profesionalna mirovina koju osigurava poslodavac, a na vrhu osobna mirovinska štednja. Teoretski, to je stabilan i razrađen sustav. U praksi, riječ je o modelu koji rizik raspoređuje između države, poslodavaca i samih građana, uz postojanje osnovne sigurnosne mreže za one s najnižim primanjima.
Javna mirovina
Temelj švedskog sustava je javna mirovina. Ona se financira iz doprinosa i poreza, a za nju se ukupno izdvaja 18,5 posto mirovinskog prihoda. No ona nije, kao u Hrvatskoj, čista međugeneracijska i generacijska solidarnost, već kombinacija dvaju modela.
Veći dio doprinosa, 16 posto bruto plaće, ide u klasični sustav međugeneracijske solidarnosti. Taj se novac odmah prelijeva u mirovine aktualnih umirovljenika. Manji dio obaveznih doprinosa, 2,5 posto bruto plaće, ide u individualni račun koji se ulaže na tržištu kapitala. Građanin sam bira fondove ili prepušta novac državnom fondu AP7 Såfa. Tako već u prvom stupu postoji element ulaganja i investicijskog rizika.
Profesionalna mirovina
Profesionalna mirovina je jamac dobrog života u starosti u Švedskoj. Većina zaposlenih u Švedskoj dobiva dodatnu mirovinu preko poslodavca, najčešće kroz kolektivne ugovore. Upravo taj dio često nadoknađuje ono što država ne pokriva javnom mirovinom.
Što je plaća viša, to profesionalna mirovina postaje važnija. Razlog je jednostavan: javna mirovina je limitirana pa se razlika u većoj mjeri popunjava uplatama poslodavca. To znači da standard u mirovini u velikoj mjeri ovisi o poslodavcu, kolektivnom ugovoru i radnom sektoru iz kojeg radnik dolazi. Sustav je stabilna kombinacija javnog i tržišnog elementa, ali kroz tržište rada i ugovorne odnose.
Privatna štednja
Treći mirovinski element je dobrovoljna mirovinska štednja. Nije obvezna, ali u praksi može postati vrlo važna, osobito za one koji nemaju dobru profesionalnu mirovinu. Za radnike kojima poslodavac ne uplaćuje profesionalnu mirovinu, privatna štednja je put do veće mirovine. Time se dio odgovornosti za konačni iznos mirovine prebacuje na pojedinca.
Švedski model funkcionira po jasnoj logici: dulji rad i veća zarada znače veću mirovinu. Postoje elementi i penalizacije i bonifikacije koje znamo iz hrvatskog mirovinskog sustava, a sama mirovina ovisi o tržištu kapitala, poslodavcu i u velikoj mjeri o disciplini samog radnika – budućeg umirovljenika.
Za one koji nisu dovoljno radili i zaradili postoji i državna zajamčena mirovina, no ona ne znači standard na koji pomislimo kad nam netko spomene švedsku mirovinu.
