Švedski umirovljenici često rade i nakon što počnu primati mirovinu. Ali razlog nije uvijek novac. Pokazuje to istraživanje “Motivacijski pokretači promjena u radu nakon umirovljenja” objavljeno u znanstvenoj publikaciji The Journals of Gerontology.
U istraživanju je sudjelovalo nešto više od 3.000 osoba rođenih između 1949. i 1955. godine. Znanstvenici su pratili njihov život nakon umirovljenja. Otprilike trećina ispitanika nastavila je raditi u nekom obliku, ali su tijekom sedam godina postupno smanjivali broj radnih sati.
“Istraživanje pokazuje jasne rezultate. Najsnažniji motiv za nastavak rada i ostanak u svijetu rada jest taj da pojedinac svoj posao doživljava kao smislen”, rekla je Isabelle Hansson, psihologinja na Sveučilištu u Göteborgu.
Zašto Šveđani vole raditi u mirovini?
Švedski umirovljenik ne ostaje raditi samo zato što ga sustav treba ili zbog novca, pokazali su obrađeni podaci. Uglavnom ostaje u svijetu rada ako u njemu i dalje vidi sebe, ako koristi svoje znanje, kompetencije i profesionalne kontakte.
To ne znači da je zarada posve nevažna. 21 posto ispitanih umirovljenika reklo je da radi iz ekonomskih razloga. To je bio jedini motiv koji je utjecao na povećanje broja radnih sati u mirovini. Hansson je zato upozorila da za te ljude nastavak rada nije nužno slobodan izbor, nego posljedica financijske situacije.
Zašto Hrvati ne vole raditi u mirovini?
U Hrvatskoj se ista tema dočekuje posve drukčije. Dok se u švedskom istraživanju govori o smislu, identitetu i osobnoj vrijednosti rada, hrvatski umirovljenici i umirovljeničke organizacije pružaju jasan otpor radu u mirovini, često ga opisujući štetnim, ako ne i pogubnim za dokoličarenje koje se prezentira kao ideal jeseni života.
“Pa zar nije dovoljno 40 godina hraniti državu i uhljebe? Još da to rade i u mirovini? Znači, s posla u grob. Strašno”, napisao nam je Nenad. Naš čitatelj politizira u svom komentaru pa u traženju razloga zašto ne bi trebao raditi između ostaloga navodi i državu kao neprijatelja.
U Hrvatskoj se rad ocrnjuje kao poraz, pohlepa, sebičnost
“Bogati Šveđani rade u mirovini i putuju svijetom, a hrvatski rade da ne krepaju od gladi”, piše nam Željko. I tu je djelomično u pravu jer kada netko radi nekoliko sati tjedno jer želi zadržati ritam, društvo i osjećaj korisnosti, to je jedna strana medalje. S druge strane su oni kojima mirovina nije dovoljna za režije, hranu i lijekove.
Ali samo 3,5 posto zaposlenih umirovljenika nasuprot švedskoj trećini iz istraživanja, govori da ni siromaštvo nije motivacija za rad u Hrvatskoj. “Iz toga se može zaključiti da Hrvatima i nije tako loše kao što kažu”, komentira umirovljenica Jasna na našoj društvenoj mreži. Ako zbrojimo sve one koji su se pojavili na prosvjedu za veće mirovine i plaće, mogli bismo pomisliti i da je u pravu.
“Ako nisi uspio u radnom vijeku, neće ti pomoći ni rad u mirovini, crknut ćeš na poslu. Bogat, a proklet. Jedva hodaju, a još bi”, piše nam Đuro. Vladimir dodaje: “Starci u penziju i ne smetajte. Ako u životu niste u stanju naći nešto bolje od rada, onda ste fulali život.” Saša potvrđuje: “Ako si bogat i u penziji ideš raditi, onda si gramzljiv.”
Iz tih riječi vidljivo je koliko se u Hrvatskoj rad prezire pa se tumači i kao sebičnost i kao životna promašenost i kao pohlepa. Za većinu naših čitatelja rad je tek višedesetljetna robija, nužnost preživljavanja, ali ne više od toga. Rad u mirovini tako postaje osobni poraz, a ne izvor smisla i vlastite vrijednosti kao u Švedskoj.
Propustili smo sve prilike
Razlika između Hrvatske i Švedske daleko premašuje iznose mirovina. Dvije se države razlikuju i po društvenim uređenjima koje su oblikovale današnje generacije umirovljenika, posljedično i po obrazovanju, plaćama, radnim uvjetima, povjerenju u institucije i cjelovitom načinu na koji društvo gleda na posao.
Ove dvije države razlikuju se i po ucijepljenoj odgovornosti pojedinca za sebe, ali i za cijelo društvo. Kao što smo već jednom napisali, nije Švedska preko noći postala ono što je, nego zato što su Šveđani odlučili kojim putem žele ići i aktivno su sudjelovali u tomu.
Nažalost, iza nas su desetljeća pasivnosti i propuštenih prilika za koje su uvijek krivi “neki drugi”. Zato nas nametanje švedskog primjera toliko ljuti. Možda se, zapravo, ne ljutimo zbog naših malih mirovina, nego zbog njihovog boljeg i pametnijeg odnosa prema radu, državi i vlastitom životu?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
