Jedete kad vam je teško? Ne trebaju vam keksi, već prihvaćanje

Emocionalno prejedanje često spominjemo kao da je riječ o urođenoj osobini s kojom moramo živjeti. Mnogi kažu da jedu kad su zabrinuti, tužni ili ljuti, kao da je to dio njihove prirode, a ne izbor. No emocionalno prejedanje zapravo je naučen obrazac koji se s vremenom učvršćuje. Da bismo ga prekinuli, moramo ga razumijeti.

Što je zapravo emocionalno prejedanje?

Ne jedemo zato što osjećamo određene emocije jer one same po sebi ne potiču jedenje. Riječ je o suprotnom procesu – hranu koristimo kako bismo ublažili ili potisnuli neugodne osjećaje. Ne jedemo zato što smo pod stresom, nego kako bismo smanjili osjećaj stresa. Neugodno nam je osjećati frustraciju, a hrana donosi privremeno olakšanje.

Uzmimo kao primjer samo stres. Kad se osjećamo opterećeno i posegnemo za grickalicama, često kasnije zaključimo da je stres bio uzrok jedenja. No pravi razlog leži u našoj nespremnosti da podnesemo taj osjećaj bez pokušaja da ga uklonimo.

Naravno, korisno je tražiti načine za smanjenje stresa i primjenjivati ih, no koliko god se trudili, stres i tjeskoba povremeno će se pojavljivati jer su dio ljudskog iskustva. Zato je važnije naučiti kako ih podnijeti bez potrebe da ih umirujemo hranom.

Prvi korak prema promjeni: Naučiti prepoznati emocije

Zanimljivo je koliko malo pažnje posvećujemo onome što doista osjećamo. Većina nas nije odrastala u okruženju koje je poticalo prepoznavanje i prihvaćanje emocija, naprotiv, češće nas se učilo potiskivati ih.

Mnogi su slušali rečenice poput: “Prestani plakati ili ću ti dati razlog za plakanje” ili “Odmah se smiri.” Biti previše emotivan smatralo se nepoželjnim.

I danas se to vidi u svakodnevnoj komunikaciji. Kada nekoga pitamo kako je, odgovor gotovo uvijek glasi: ”Dobro”. Naravno, to je često samo oblik pozdrava, ali rijetko zastanemo i iskreno se zapitamo kako se zaista osjećamo. Još rjeđe to pitanje postavljamo sami sebi. Upravo je ta sposobnost samopromatranja važan korak prema promjeni odnosa prema hrani.

Odakle dolaze emocije?

Emocije ne nastaju same od sebe. U velikoj mjeri stvaramo ih vlastitim mislima, premda toga često nismo svjesni. Ponekad su dovoljne kratke i gotovo neprimjetne misli da izazovu snažnu emocionalnu reakciju. Dobra je vijest da zbog toga imamo određenu moć nad svojim emocijama. Učenjem prepoznavanja i usmjeravanja vlastitih misli možemo postupno mijenjati i način na koji doživljavamo osjećaje.

S vremenom emocije i hrana mogu postati automatski povezani. Zabrinutost traži sladoled, frustracija čips, a usamljenost ili dosada kolače. Takvi obrasci ponašanja često se pretvore u naviku koju više ni ne primjećujemo. No već samo osvještavanje tih poveznica prvi je korak prema njihovu mijenjanju.

Što učiniti umjesto posezanja za hranom?

Životna savjetnica i osobna trenerica Robin Ola često objašnjava kako se riješiti navike koja samo povećava nezadovoljstvo.

”Primjerice, ako se osjećate usamljeno, pokušajte jednostavno priznati sebi taj osjećaj. Umjesto da ga odmah pokušate ukloniti hranom, dopustite mu da postoji. To ne znači da vam se mora sviđati kako se osjećate, nego da prihvatite činjenicu da je riječ o prolaznoj emociji. Mogli biste sebi reći da ste usamljeni, ali da taj neugodan osjećaj nećete pokušati otjerati hranom”, ističe.

Jedna od najvažnijih životnih vještina

Sposobnost da ostanemo uz neugodne emocije bez potrebe da ih odmah ublažimo jedna je od najvažnijih životnih vještina. Psiholozi to nazivaju prihvaćanjem ili procesuiranjem emocija. Kao i svaka druga vještina, i ova zahtijeva vježbu, ali se može naučiti u bilo kojoj životnoj dobi.

Kad razvijemo tu sposobnost, više nam neće trebati keksi, zdjela sladoleda ili vrećica čipsa kako bismo umanjili osjećaje koje ne volimo. Moći ćemo jednostavno prihvatiti da smo ljudi koji povremeno osjećaju tugu, usamljenost, frustraciju ili zabrinutost, i da je to sasvim normalan dio života.