Mala penzija, ne želi seliti: ‘Umrijet ću u svojoj kući pa makar skapavala’

Strani umirovljenici, suočeni s rastućim troškovima života, iznajmljuju sobe, žive s cimerima, pokreću male online poslove ili čak prodaju sve i putuju u kamperima. Kod nas je slika gotovo suprotna: radije ostajemo u prevelikim kućama s premalim mirovinama i samo kukamo, uljuljkani u navike koje nam štete.

Upravo je nedavna tema “Što ljudi rade za bolji život u mirovini” pokazala zanimljiv kontrast: dok se strani umirovljenici prilagođavaju i traže rješenja, mi uglavnom pronalazimo opravdanja da ostanemo na istom kauču, iako nas već godinama žulja.

Mirovina je mala, ali promjena je još teža

U komentarima većina priznaje da se s mirovinama teško ili nikako ne uspijeva pokriti, no ipak ne želi ništa mijenjati. Kao razloge navode nisku mirovinu s “kojom se ne mogu mrdnuti”, vezanost uz djedovinu, poštovanje prema pokojnom suprugu koji je sagradio kuću, očekivanja djece vezana uz nasljedstvo, brigu za zdravlje u budućnosti te povezanost sa susjedima i poznatim okruženjem.

Jedna od njih je i umirovljenica Terezija koja nam za rubriku Povjerljivo piše: “Da, mirovina mi je nikakva, ali radije sam i na kori kruha, a svoja na svome. Ostajem tu gdje živim otkako sam se udala s dvadeset godina i gdje smo suprug i ja podigli djecu. Bolje mi je nego da plivam u novcima negdje drugdje, ne daj Bože u tuđini. Nekako se pokrijem sa svojih 480 eura. U mom slavonskom selu nema gladi, a za drugo se snađemo.”

Za nju dom nije samo nekretnina, nego sigurnost, uspomene i osjećaj pripadnosti. Financijska računica u ovakvim slučajevima pada u sjenu emocija.

Vide samo malu mirovinu, a zaboravljaju vrijednost onoga što imaju

Osjećaj siromaštva u mirovini često ne mijenja ni činjenica da dio umirovljenika živi u kućama s dva ili tri uređena stana, zemljištem ili drugom imovinom koju bi mogli prodati, iznajmiti ili drukčije unovčiti. U raspravama se zato često vidi samo mjesečni iznos mirovine, dok ukupna vrijednost onoga što imaju ostaje izvan slike.

“Strani umirovljenici mogu seliti jer imaju minimalno 1.500 eura mirovine, pa naviše. A naš umirovljenik može seliti samo metar ispod zemlje, ako je 600 eura neka srednja penzija, a ima ih na tisuće i s manjom”, piše čitateljica Gracijela. Ona, poput mnogih, smatra da su niske mirovine glavna prepreka promjeni, a ne uzima u obzir da bi umirovljenik s takvim prihodom u nekim državama mogao živjeti vrlo ugodno.

Ili kako to kaže Milivoj Špika, predsjednik Bloka umirovljenici zajedno: “Znate li da biste s mirovinom od 600 eura, primjerice na Filipinima ili u Nepalu – zemljama iz kojih nam dolazi najviše radne snage, živjeli na razini onih koji u Hrvatskoj zarađuju više od 3.000 eura? A tek ako u Hrvatskoj posjedujete nekretninu koju možete unovčiti pa za četvrtinu tog iznosa kupiti stan ili kuću u tim državama?”

Kuća kao nasljedstvo važnije od boljeg života

Mnogi nekretnine radije čuvaju kao djedovinu, uspomenu na pokojnog supruga, obiteljske trenutke ili buduće nasljedstvo za djecu. Umjesto da im ta imovina bude izlaz iz financijskog pritiska, ona postaje još jedan razlog da ostanu tamo gdje jesu, bez obzira na to koliko ih takva odluka košta.

Gospođa Zlata također smatra da ona i suprug nisu “uzalud gradili kuću i kupili šumu i njivu da bi u mirovini prodavali i selili”. “Ovdje ćemo umrijeti, makar skapavali. Mirovine su takve da se od njih ne može luksuzirati, ali mi niti nemamo velikih želja. Kad umremo, sve ide našoj djeci, svakog čeka po jedan uređeni stan u kući, polje i nešto šume. Nikada to ne bismo prodali. Što će oni s tim, nije naša briga; naša je dužnost sačuvati im to.”

Pritisak djece i okoline jači od potrebe za promjenom

Gospodin Zdravko smatra da je upravo nasljedstvo jedan od razloga zbog kojih se kod hrvatskih umirovljenika promjene teško prihvaćaju: “Živimo u društvu u kojem djeca računaju na nasljedstvo i teško je promijeniti to stanje i kod djece, ali i kod roditelja. Ako prodamo nekretninu u kojoj živimo i odemo ‘u bolji život’, bit ćemo osuđivani sa svih strana. To bi se trebalo pomalo mijenjati. Kako početi? Kako ohrabriti ‘pionire’ da to malo po malo postane normalna stvar, kao na zapadu koji spominjemo?”, pita u komentaru.

Sva objašnjenja, prijedlozi i ukazivanja u zadnjem se komentaru ipak vraćaju na početak, na duboko ukorijenjenu vezanost hrvatskih umirovljenika uz vlastiti dom i teško prihvaćanje promjene. On glasi: “Meni nije normalno da itko mora seliti iz svoje države.” Istovremeno objavljujemo priče umirovljenika koji su se iz naprednijih i bogatijih država doselili u Hrvatsku.