Prosječna starosna mirovina je 720 eura. Bijesni komentari to neće promijeniti

Objava statističkih pokazatelja mirovinskog sustava uvijek izazove cijeli tsunami reakcija. Dio umirovljenika sve što se ne poklapa s njihovom osobnom situacijom odbacuje kao lažan, a podatak o, recimo, (vrlo skromnih) 720 eura prosječne starosne mirovine (bez međunarodnih ugovora) doživljava kao osobni napad.

“Ja nemam! Zašto ja nemam taj prosjek? Tko ga ima? Kako su ga ti uhljebi zaslužili?” pitanja su koja često slušamo od ljudi koji postavljaju sebe kao mjeru svijeta koji ih okružuje.

Kako to često ističemo, ljutiti se na mjere centralne tendencije posve je besmisleno, kao i očekivanja da netko bude prosjek u mirovini, ako nije bio prosjek za radnog vijeka. Nemoguće je da svi stanu u prosjek, osim u slučaju potpune uravnilovke. Ili, da se poslužimo izlizanom metaforom koju do besvijesti ponavljaju naši čitatelji, samo izjednačavanje mirovina vodi k tomu da baš svi jedu sarmu, zar ne? Ili, nije statistika točan zbroj netočnih podataka, nego ste vi daleko ispod tog “zbroja”.

Istini za volju, takvo “razmaženo” ponašanje potiču i neki političari, ali i neki vođe umirovljenika. “Ne vjerujem prosjecima. Oni se rade po nalogu i narudžbi, ovisno o tome tko ih naručuje i u koje se vrijeme rade”, kazala je nedavno i predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske (SUH) Višnja Stanišić, iako su statistički bilteni koje objavljuje državni mirovinski osiguravatelj posve konzistentni i vrlo detaljni.

Mara, Miki i Branka

Tako nam se javila i čitateljica Mara koja kaže da ima 39 godina staža i 550 eura mirovine, nakon rada u trgovini i proizvodnji, uglavnom na minimalcu. Bijesna je na državu, poslodavce i sustav koji su dopustili da “ona radi za minimalac”. Nije bijesna na sebe što nije tražila drugi posao, preselila se u drugi grad s većom ponudom poslova ili što obrazovanjem nije postigla veću konkurentnost na tržištu rada.

Razočaran je i Miki koji nam navodi 39 godina, 11 mjeseci i 28 dana staža, status dragovoljca Domovinskog rata, 300 dana borbenog sektora i prijevremenu mirovinu ostvarenu sa 61 godinom života. Danas, kaže, prima 588 eura. “Je li to u redu?” pita uvjeren da je zaslužio više godinama rada i sudjelovanjem u obrani Hrvatske.

I čitateljica Branka kaže da ima 39 godina staža, od toga 30 godina u državnoj upravi, i mirovinu od 569 eura. Zbunjena je podatkom da su neki drugi umirovljenici s toliko staža u prosjeku znatno bolje prošli od nje.

Podaci ne mare za osjećaje

U raspravama koje se pokreću nakon objava statističkih pokazatelja često se miješaju osjećaj zasluge i nepravde pa se i poseže za uvredama prema novinarima koji podatke objavljuju. Ta rečenica “radio sam cijeli život” razumljiva je, ali na razini dojma.

Nažalost, mirovinski sustav ne daje vrijednosne bodove za dojam, nego za konkretne podatke; godine staža, visinu ostvarene plaće tijekom godina rada, prijevremeno umirovljenje. To, dakako ne znači da u sustavu ne postoje i nepravedne iznimke.

U žustrim i ogorčenim komentarima često se i zamagljuju činjenice pa se tako, između ostalog, ne navodi podatak da se dio mirovine prima iz Srbije ili Bosne i Hercegovine koje imaju manje mirovine od Hrvatske, miješaju se prijevremene i obiteljske sa starosnim mirovinama. Uz to, gotovo nikada se ne govori o doprinosima i plaćama.

Zato, kada nam netko kaže da je radio četrdeset godina i da je uplatio puno više doprinosa od onoga što će dobiti kroz mirovine, naši moderatori rado postavljaju pitanje: Znate li koliko ste točno doprinosa uplatili? I gotovo uvijek se ispostavi da zapravo ne znaju i da svoj stav temelje na osjećajima, a ne na konkretnim podacima.

Minimalna plaća može dati samo najnižu mirovinu

To je posebno često kod onih koji su radili za niske plaće, minimalac ili dio primanja dobivali mimo službene plaće. Razgovor s gnjevnima pokazuje da se često precjenjuje ono što je uplaćeno, a podcjenjuje ukupan iznos koji će kroz godine mirovine biti isplaćen.

Sustav, naravno, može biti nepravedan prema ljudima koji su radili u loše plaćenim zanimanjima, ali obračun mirovine ne može naknadno pretvoriti minimalac u prosječnu ili iznadprosječnu plaću.

Najglasniji su oni koji su najmanje uplaćivali u sustav

Nezadovoljstvo je tako posebno naglašeno kod primatelja takozvane najniže mirovine, a takvih je preko 330.000 razbacanih u više vrsta mirovina koji prosječno primaju 414,98 eura, uz prosječan mirovinski staž od 28 godina, 7 mjeseci i 11 dana.

Najniža mirovina ne određuje se svima u istom iznosu neovisno o stažu, nego se priznaje kada bi mirovina izračunata prema stažu, plaćama i doprinosima bila niža od zakonom propisane najniže mirovine. Tada se po službenoj dužnosti dodaje razlika do zaštitnog iznosa. Dakle, iako je riječ o vrlo niskoj mirovini, ona je već solidarno nadograđena i posve je nerazumljivo kako netko očekuje da bi takva mirovina trebala biti prosječna ili nadprosječna.

“Povlastice? Može, ali samo meni”

Lom logike takvih rasprava posebno se vidi kod dijela umirovljenika koji se oštro protivi takozvanim povlaštenim umirovljenicima i traži da im mirovina bude vezana isključivo uz rad i uplaćene doprinose.

No kada je o njima riječ, “borci za pravedne mirovine” često zahtijevaju da im se u staž priznaju i godine provedene na burzi rada “nakon propasti poduzeća” ili godine “kada nije bilo posla”. Tada mirovina prestaje biti rezultat staža i uplata pa postaje i obeštećenje za tranziciju, stečajeve i lošu poziciju na tržištu rada. Obeštećenje koje bi trebali platiti sadašnji radnici.

Sve navedeno ne znači da su hrvatske mirovine dobre, pravedne ili dovoljne za dostojanstven život. Nisu ništa od toga. Sve (naglašavamo: sve) mirovine ostvarene prema ZOMO-u trebalo bi ozbiljno povećati. No to se neće postići nerazumnim protivljenjem objavi podataka, vrijeđanjem novinara ili uvjerenjem da svaka statistika mora potvrditi nečiji osobni slučaj. Takvi uvrnuti stavovi su dio problema, a ne rješenja i teško da mogu biti temelj za donošenje kvalitetnih odluka.