Zora: Nakon 40 godina minimalca zaslužila sam barem prosječnu mirovinu

Objava službenih podataka o mirovinskim prosjecima uvijek uzbudi mnoge naše čitatelje. Tako je i činjenica da mirovina za 40 i više godina rada, bez međunarodnih ugovora, prelazi 1.030 eura razbjesnila mnoge koji misle da upravo oni zaslužuju taj prosjek koji im je nepravedno uskraćen.

Naša čitateljica Zora tako kaže da je jedva skupila 40 godina staža radeći poslove koji su bili među najgore plaćenima; konobarila je, radila u preradi ribe i u trgovini. “Uvijek minimalac, nikada putovanja, nikada pravi odmor, samo rad, rad i rad da se mogu platiti režije, nahraniti i obući djeca”, kaže revoltirana našom objavom koju možete pročitati na ovoj poveznici.

Danas, kaže, živi od šestotinjak eura mirovine s kojom mora paziti na svaki euro. “Da nisam naslijedila kuću od roditelja, bila bih podstanarka i gladna kruha. Zar nakon 40 godina rada i svega što sam uplatila ovoj državi nemam pravo barem na prosječnu mirovinu?” pita se Zora koja činjenicu da s ispodprosječnim plaćama ne može računati na prosječnu mirovinu ne uvažava.

Posebno je ljuti usklađivanje po postotku jer, kako navodi, oni s većim mirovinama dobivaju više, a oni s malima samo mrvice. I ona je jedna od onih koja misli da male mirovine treba usklađivati višim postotkom kako bi se u jednom trenutku približile prosjeku. Na našu opasku da će se onda i prosjek pomicati, odgovara rezignirano da je sve složeno protiv “malog čovjeka”.

Nije zavidna, ali misli da je nepravedno

Ogorčena je što je, kaže, nekima na poslu bilo puno lakše pa im je “Bog dao lako” i u mirovini. “Nisam pila kave i križala noge po kancelarijama niti radila k’o nastavnici četiri-pet sati dnevno u školi, imala slobodne vikende i tri mjeseca godišnjeg odmora uz bogovsku plaću. Ako ni 40 godina rada nije dovoljno za dostojanstvenu starost, bolje bi bilo da nisam ni radila”, kaže.

I čitatelj Marijan podsjeća da postoje oni koji su radili puno, a dobili malo. “Ima umirovljenika koji su isto tako krvavo radili, koji su godinu i više išli svakodnevno na posao, a nisu dobivali plaću, jer je nažalost vlast omogućila da tako može biti, i normalno uplaćivalo se nije ništa. Tko je kriv za to? Taj jadni čovjek, radnik ili sustav?”

Volontira u pučkoj kuhinji pa kaže da u redu vidi i jednog umirovljenog profesora. “Gdje su njegovi mirovinski doprinosi?” pita.

Strahuju od nepredviđenih troškova

Slično razmišlja i čitateljica Lili. Njezin slučaj pokazuje da ni fakultetsko obrazovanje nije jamstvo mirne starosti. “Suprug i ja zajedno nemamo mirovinu od 1.000 eura, oboje smo fakultetski obrazovani. Štedjela sam dok smo radili, a da nisam, bili bismo gladni.”

Dodaje da je posebno ponižavajuće što u godinama kada bi trebali biti opušteniji i priuštiti si poneki užitak, moraju strahovati od svakog većeg troška. “Moramo strahovati hoće li nam otkazati neki aparat ili će trebati platiti neki zdravstveni pregled”, objašnjava.

“Samo doprinosi i godine rada”

Ipak, čitateljica koja nam piše pod imenom Sneki misli da se mirovina mora vezati striktno uz staž i uplate te upozorava da se mirovinski sustav ne smije koristiti za popravljanje svih socijalnih nepravdi.

“Radeći od jutra do mraka sa 45 godina staža, sve što sam uplatila u mirovinski fond nikad mi neće biti vraćeno kroz mirovinu. Mali staž, male uplate, nije moja krivnja. Žao mi je.” Za one koji nemaju dovoljno za život mora postojati socijalna skrb, ali ne na teret mirovinskog fonda, kaže Sneki.

Kao i uvijek u ovakvim raspravama, jedni upozoravaju da 40 godina rada ne smije završiti ispod granice siromaštva. Drugi pak ne žele da se njihove uplate obezvrijede kroz socijalnu komponentu mirovinskog sustava. No socijalna država trebala bi voditi brigu o svima ili kako to Marijan kaže: “Dajte da umirovljenik može živjeti od svoje mirovine.” A što vi kažete?