Alma: ‘Otišla sam u prijevremenu mirovinu jer sam mogla. Tko nema život, neka radi’

Jesu li prijevremeni umirovljenici žrtve okolnosti ili osobe koje su svjesno odlučile da im se ne isplati raditi? I prvi i drugi, mogli bismo reći. Prve koji se osjećaju žrtvama redovito čitamo na našim društvenim mrežama. Ovi drugi rijetko će priznati da su ranijim odlaskom u mirovinu zapravo profitirali.

Jedna od onih koja otvoreno kaže da više nije željela raditi posao koji ne voli, iako je mogla ‘gurati do kraja’, jest mlada umirovljenica Alma. Radila je, kaže, u trgovini tehničkom robom. Posao nije bio težak, plaća je bila pristojna, ali svakoga jutra sve joj je teže bilo odlaziti na posao.

Nije, naglašava, pobjegla od teškog rada i lošeg šefa. “Otišla sam u prijevremenu mirovinu jednostavno zato što sam mogla i zato što sam shvatila da je moje vrijeme vrjednije od plaće”, kazala je za našu rubriku Povjerljivo.

Povratak s mora poput smrtne kazne

Prelomila je to jednoga ljeta koje je provodila sa sinovima, njihovim suprugama, suprugom i unucima u vikendici na otoku. Ipak, nakon mjesec dana mora, morala se vratiti među police i otpremnice.

“Taj povratak u Zagreb bio mi je poput smrtne kazne. Preplakala sam cijeli put. Shvatila sam da mi nitko ne može platiti propušteno ljeto s mojim unucima i da mi je ostalo malo vremena prije nego postanu odrasli ljudi.”

Sljedećeg ljeta već je bila dio vojske od 215.000 hrvatskih prijevremenih umirovljenika. “Poklopili su mi se prvi uvjeti, a ljeto je trajalo puna tri mjeseca. Svako jutros sam se budila i pomislila: “Hvala ti Bože što sam imala dovoljno mozga i odabrala ovo.” Budila sam se bez žurbe i stresa, pila kavu koliko sam željela, kuhala ručak djeci i unucima, uređivala oko vikendice, išla na plažu kad mi se išlo i ostajala budna dokasna. To je život koji živim i sada.”

Sve je stavila na papir

Naravno, prijevremena mirovina jest penalizirana i to ne blago, kaže nam. No tješi je što će joj se sa 70 godina početi isplaćivati mirovina u punom iznosu.

“Sve sam izračunala. Ako pristojno poživim, dobit ću puno više novca nego da sam radila do kraja. Stavila sam to na papir i preporučila bih svima da naprave isto. Sve će vam sjesti na mjesto nakon toga. Cilj svake normalne osobe je da bude dulje u penziji nego što je radila”, dodaje i nastavlja: “Izaberite sebe, a vrednuše neka rade. Kad ostare shvatit će tko je bio pametniji.”

Alma, pomalo posprdno, kaže da je u mirovinu trebala otići i dvadesetak godina ranije. “Da sam svojedobno znala kako stvari funkcioniraju i da sam si to mogla organizirati, kupila bih si mirovinu već s 40 godina, kao što su mnogi napravili. Ne bih se zbog toga nikome opravdavala. Ne znam što je to tako teško za razumjeti.”

Prijateljice su joj, dodaje, uglavnom prijevremene umirovljenice i nijedna nije požalila odluku o prijevremenoj mirovini. “Nijedna ne sjedi kod kuće plačući za radnim mjestom.”

“Za koga bih trebala raditi?”

“Ne razumijem zašto se oko prijevremene mirovine stalno raspravlja kao da je riječ o nečemu nemoralnom. Stalno nas napadaju kao da smo narodni neprijatelji. To je moje zakonsko pravo. Za to smo se borili! Da zakon to ne omogućuje, nitko ne bi bio u prijevremenoj. Pa nismo opljačkali banku!” odgovara uz vidljivu dozu iritacije izazvane raspravama na našoj društvenoj mreži.

“Svatko može izračunati što mu se više isplati i sam odlučiti. Ja sam odlučila da mi se više isplati živjeti nego još godinama sjediti na poslu samo zato da bi netko drugi smatrao da sam dovoljno dugo radila. Što je netko tko radi duže bolji od mene? Ne’š ti svetica i moralnih osoba zato što su derale cipele na poslu”, kaže uz smijeh.

“Uostalom, za koga bih trebala raditi? Za državu? Za firmu? Za dokone babe s Facebooka koje misle da je normalno s groblja otići ravno na posao? Ne dugujem nikome svoje najbolje godine samo zato da bi se netko drugi osjećao moralno superiorno jer je odlučio raditi dulje”, nastavlja.

“Tko želi, neka radi i do smrti”

Za one koji rade do kraja kaže da su vjerojatno ljudi koji ne znaju što bi sa sobom. “Nemaju interesa, nemaju društva, nemaju obitelj s kojom žele provoditi vrijeme ili se kod kuće osjećaju suvišno. Vjerojatno su zapušteni i ružni. Njima je možda najbolje da rade dok god mogu. Ali neka onda rade i neka puste druge da odlučuju o vlastitom životu. Kao da ću ja zbog njihove frustriranosti ponovno obući kutu.”

Alma ima i vrlo izraženo mišljenje o umirovljenicima koji tvrde da su potjerani u mirovinu zbog propasti tvrtke ili neke druge više sile. “Sve te žene koje govore da su silom u prijevremenoj i da bi radile da su imale gdje, lažu. Možeš mislit kako su jedva čekale da se vrate na metlu ili traku u tvornici i robijaju još godinama.”

“Možda su tako i mislile kad su predale papire. Al’ kad su prvog dana omirisale penziju i shvatile da će dobiti koliko-toliko da pokriju svoje potrebe, odahnule su. To je sloboda. Zato im imamo državu kojoj smo plaćali velike doprinose. Neka se sad država pobrine za nas”, gura nezaustavljivo svoju priču ova sretna umirovljenica.

“Tko želi, neka radi i do smrti. Neka radi, plaća poreze i doprinose, bit će više za moju penziju. Ako ga to veseli, nemam ništa protiv. Ali neka ne uvjerava mene da je sto eura mjesečno vrijednije od ljeta s mojom obitelji i dana po mom guštu. Tko to može platit?” zaključuje.

A vi, sviđa li se vama prijevremena mirovina?