Božidar: Tko ima veliku imovinu, ne treba dobivati mirovinu

Hrvatski umirovljenici s niskim mirovinama sve glasnije traže da se mirovine odvoje od godina rada i uplaćenih doprinosa pa posve otvoreno govore da njihove mirovine trebaju brže rasti u odnosu na veće mirovine.

Na tom je tragu i prijedlog Sindikata umirovljenika Hrvatske (SUH) koji traži da se pri usklađivanju ne primjenjuje jednaka stopa na sve mirovine. Prema toj ideji, najniže mirovine rasle bi po višoj stopi, dok bi “povećanje” viših mirovina bilo isljučivo usklađivanje s inflacijom i rastom prosječne plaće. Time bi se vrlo postupno smanjivale razlike među korisnicima, bez obzira na duljinu staža i uplate u mirovinsko osiguranje.

Još radikalniji zahvat predlaže naš čitatelj Božidar. Smatra da pravo na mirovinu ne bi trebalo ovisiti o radu i doprinosima nego o ukupnom materijalnom položaju građanina pa kao uzor ističe posve drugačiji mirovinski sustav koji funkcionira na australskom kontinentu.

„Zalažem se da osiguranik ima pravo na mirovinu prema svom materijalnom statusu jer je to socijalna kategorija koja se isplaćuje iz proračuna. Nešto slično australskom modelu. Tko ima veliku imovinu, ne treba mu mirovina. Samo treba vidjeti koliki bi bio prag vrijednosti imovine. Toj je skupini građana mirovina kikiriki, a nekome stvar preživljavanja!“ poručuje Božidar.

Ipak, australski model nije tako jednostavan, iako sustav uzima u obzir imovinu i prihode umirovljenika. U svakom slučaju ne funkcionira tako da država imućnoj osobi oduzme mirovinu koju je prethodno zaradila uplatama doprinosa. U Australiji postoje dva bitno različita mirovinska primanja: državna socijalna mirovina ili starosna mirovina (age pension) te osobna mirovinska štednja poznata kao superanuitet (superannuation).

Tko ima pravo na starosnu mirovinu i kako se financira?

Australska starosna mirovina financira se iz državnih prihoda i služi kao zaštita od siromaštva za one koji nemaju mirovinske štednje ili imovine. Zato za nju nije potrebno imati staž, ali je nužno zadovoljiti propisani starosni prag od 67 godina. Nešto kao naša “nacionalna mirovina”, ali sa stvarnim utjecajem na standard primatelja.

Što se uvjeta tiče, primatelj mora biti rezident Australije najmanje deset godina, od čega pet godina bez prekida te mora svoju imovinu i prihode podvrgnuti strogom testu cenzusa.

Koliko je to novca?

Maksimalna starosna mirovina od 20. ožujka ove godine iznosi oko 729 eura dvotjedno. Ako se radi o zajedničkom kućanstvu, svaki član para može dobiti najviše 549 eura. To su najveći iznosi koji se smanjuju ako korisnik ima veće prihode ili imovinu.

Samac može imati do 137 eura dvotjednog prihoda bez smanjenja državne starosne mirovine, a zajednički prag za par iznosi 240 eura. Iznad toga mirovina se postupno umanjuje.

Pravo samca na starosnu mirovinu prestaje kada mu dvotjedni prihod dosegne 1.594 eura. Za par je ta granica postavljena na 2.438 eura u dva tjedna. U izračun mogu ulaziti plaća, prihod od najma, dobitak na lutriji, ulaganja i druga primanja.

Mjeri se vrijednost imovine

Provjerava se i imovina. Od 1. srpnja ove godine samac koji živi u vlastitom domu može primati punu starosnu mirovinu ako njegova imovina koja ulazi u obračun ne prelazi vrijednost 202.081 eura. Za samca bez vlastitog doma granica je 364.110 eura.

Pravo na makar dio mirovine prestaje vlasniku doma kada imovina prijeđe 445.124 eura, dok je za samca bez vlastitog doma granica 607.153 eura. Dom u kojem osoba živi u pravilu se ne uključuje u vrijednost imovine za ovaj test, osim ako se ne radi o luksuznoj građevini.

To je socijalna pomoć, a ne prvostupna mirovina

Australska državna starosna mirovina nije inačica hrvatske mirovine iz prvog stupa. Zaposleni Australci imaju individualnu kapitaliziranu štednju ili superanuitet u koju poslodavac tijekom 2026. uplaćuje najmanje 12 posto njihove plaće. Taj novac pripada radniku i nakon umirovljenja može se koristiti za redovite isplate ili podići prema strogo propisanim uvjetima. U velikoj mjeri ovo funkcionira kao hrvatski drugi stup u koji naš radnik uplaćuje pet posto bruto plaće.

Zbog svega navedenog, imućan Australac ne može primati državnu starosnu mirovinu, ali i dalje raspolaže vlastitom mirovinskom štednjom, štednjom, nekretninama i prihodima od ulaganja. Osoba skromnijeg materijalnog položaja uz vlastitu mirovinsku štednju može dobivati punu ili djelomičnu državnu mirovinu.

Je li moguć takav sustav u Hrvatskoj?

Kada bi se australski model preslikao na Hrvatsku, ne bi se ukidale mirovine stečene radom i uplaćenim doprinosima. Umjesto toga širio bi se sustav svojevrsne nacionalne mirovine za starije osobe bez dovoljno prihoda. Pri tomu bi prag onoga što se smatra dovoljnim bio postavljen znatno više nego danas.

No kada u računicu stavimo da dio javnosti već sada s negodovanjem gleda na korisnike nacionalne naknade koji primaju mizernih 160 eura mjesečno, jasno je da za australski model treba posve drugačija razina socijalne osjetljivosti i društvo koje to može (financijski) podnijeti.