U mirovinu će ući kao podstanari: Zbog najamnine planiraju raditi dulje

Sve više španjolskih radnika približava se mirovini bez vlastitog stana, s tržišnom najamninom koju će morati plaćati i nakon što im plaću zamijeni znatno niža mirovina. Zato neki već planiraju dulje raditi, povećati buduću mirovinu i napustiti grad u kojem su proveli život.

Problem je to koji mnogi pripisuju smjeni generacija koje se razlikuju u brojnosti, ali i nekretninskoj štednji, a koja će, sasvim je izvjesno, zahvatiti i Hrvatsku.

Ramón Bultó ima 57 godina, radi u informatičkom odjelu multinacionalne kompanije i s kćeri živi u unajmljenom stanu u Getafeu. Za najamninu izdvaja 751 euro, a za El País kaže da će vjerojatno raditi nekoliko godina dulje kako bi povećao mirovinu. Nažalost, ni to mu možda neće omogućiti da ostane u gradu pa računa da će se morati preseliti u manje mjesto, daleko od kćeri, prijatelja i sredine u kojoj je odrastao.

Njegov slučaj nije iznimka. Udio podstanarskih kućanstava čiji nositelj ima između 45 i 65 godina u Španjolskoj porastao je sa 6,5 posto 2004. na 14,9 posto 2024. godine. Među kućanstvima čiji je nositelj stariji od 65 godina udio podstanara u istom je razdoblju porastao s 3,2 na 5,2 posto.

Pola prihoda odlazi na najamninu

Posebno su ugroženi ljudi s najmanjim prihodima. Više od 37 posto svih ugovora o najmu otpada na trećinu najsiromašnijih kućanstava, koja na najamninu troše 44 posto svojih prihoda. Među podstanarskim kućanstvima starijih od 65 godina njih 22,7 posto suočeno je sa stambenom nesigurnošću.

Španjolska je, poput Hrvatske, zemlja u kojoj se podrazumijevalo da će ljudi mirovinu dočekati u vlastitom stanu ili kući. Mirovinski sustav i izračuni životnog standarda prešutno počivaju na tome da umirovljenik ne plaća tržišnu najamninu. Zato mirovina koja jedva pokriva hranu, režije i lijekove postaje neodrživa kada od nje svakoga mjeseca treba odvojiti još nekoliko stotina eura za stan.

No nije to problem koji počinje danom umirovljenja. Visoke najamnine onemogućuju stvaranje ušteđevine, cijene nekretnina rastu brže od plaća, a ljudi u četrdesetima i pedesetima nakon razvoda, gubitka posla ili financijske krize više nemaju dovoljno vremena za otplatu dugoročnog stambenog kredita. U Španjolskoj je početkom 2000-ih vlastiti dom imalo 66 posto mladih, a danas ih ima samo 31,8 posto.

Nasljedstvo stiže sve kasnije

Mnogima preostaje računati na roditeljsku nekretninu, ali i ona stiže sve kasnije jer ljudi žive dulje. Kada do nasljedstva napokon dođe, stan ili kuću često treba dijeliti s braćom i sestrama, a nekretnina može biti u mjestu u kojem nema posla ni sadržaja potrebnih za svakodnevni život. Nasljedstvo zato više nije siguran izlaz iz podstanarstva prije mirovine.

Već smo ranije pisali o mladima koji, svjesni da vlastite kvadrate možda nikada neće moći kupiti, nude skrb starijim osobama u zamjenu za smještaj ili nekretninu. Oglasnici, zapravo, otkrivaju koliko je stan postao presudan oblik sigurnosti: jedni imaju nekretninu, ali nemaju osobu koja će se o njima brinuti, dok drugi imaju radnu sposobnost i vrijeme, ali nemaju stan. Nadaju se da će barem u zrelim godinama postati vlasnici nekretnine osobe koju su njegovali.

Svi ovi podaci najavljuju generaciju koja neće moći birati između rada i odmora, nego između duljeg rada i preseljenja. Hrvatsku taj val još nije poklopio, no zadnji je trenutak za donošenje stambenih i socijalnih politika koje će uzeti u obzir da sve više ljudi u mirovinu neće ulaziti s riješenim stambenim pitanjem.