Podstanar sam u 13 kvadrata, penzija mi je 570 eura i moram raditi

Kad na ulicama Zagreba, Splita ili Dubrovnika, a redovito i na Plitvičkim jezerima, ugledamo grupe starijih japanskih turista, skloni smo pomisliti: ”Evo bogatih japanskih penzića.” No ti simpatični putnici najčešće nisu nikakvi milijunaši, već pripadnici japanske radničke klase koja je desetljećima radila i štedjela. Za neke od njih putovanje u Europu možda je i prvo veliko putovanje u životu.

Japanci su poznati po štedljivosti, a generacija koja danas odlazi u mirovinu radni je vijek uglavnom provela u razdoblju gospodarskog procvata, kad su mnogi imali stabilna zaposlenja i redovito izdvajali za mirovinu. Nakon dugogodišnjeg rada mnogi su dobivali i jednokratne otpremnine, što im je omogućilo dodatnu financijsku sigurnost, pa i priuštivost putovanja. No takva slika ne vrijedi za sve japanske umirovljenike.

Prosječna starosna mirovina bivših zaposlenika uključenih u sustav zaposleničkog osiguranja (Kosei Nenkin), zajedno s osnovnom mirovinom, iznosi oko 150.000 jena (oko 860 eura). Oni koji su bili osigurani samo u nacionalnom mirovinskom sustavu (Kokumin Nenkin) primaju prosječno oko 59.000 jena mjesečno (oko 340 eura). Koliko se teško može živjeti od takvih primanja, pokazuje priča 71-godišnjaka iz japanskog grada Iwakija.

Mirovina od 570 eura nije dovoljna za život

Yoshihide Abe (71) živi sam u stanu od 13 kvadrata i prima oko 100.000 jena mirovine (oko 570 eura), ali zbog sve skupljeg života mora nastaviti raditi. ”Svaki dan na spavanje idem već u 18 sati, a budim se u jedan sat nakon ponoći jer moram ići na posao. Radim kao dostavljač novina i bilo bi jako nezgodno kada bih prespavao i zakasnio”, rekao je za Fukushima Chuo Television.

I uz rad u mirovini jedva podmiruje životne troškove samca. ”Cijene hrane neprestano rastu, a poskupjeli su i struja i plin. S dolaskom hladnijih dana očekuje me i dodatni trošak grijanja. Da nema novca koji zaradim raznoseći novine, ne bih mogao živjeti”, otvoreno priznaje 71-godišnjak.

Krajnje skroman jelovnik

Koliko pažljivo mora raspolagati novcem, pokazuje i njegov svakodnevni jelovnik. ”Za večeru sam pripremio rižu koju sam skuhao kod kuće, preostali kroket iz pakiranja od dva komada koje sam platio 0,95 eura te porciju jela od pirjanog korijena čička i povrća, za koju sam izdvojio 2,30 eura. Kupljene priloge dijelim na dva dijela kako bih ih mogao jesti za ručak i večeru. Kad danas idem u kupnju, sve je skuplje nego prije. Sve češće mi se događa da nešto stavim u košaricu, a onda to ipak vratim na policu”, kaže.

Ispričao je i kako je tekao njegov radni vijek i životne okolnosti. ”Nakon završetka fakulteta u Tokiju zaposlio sam se u tvrtki povezanoj s nekadašnjim Japanskim nacionalnim željeznicama. Budući da sam bio najstariji sin u obitelji, pri izboru zaposlenja najvažnija mi je bila sigurnost. Mislio sam da tvrtka povezana s nacionalnim željeznicama neće propasti”, prisjeća se.

Siguran posao zamijenio brigom za majku

U toj je tvrtki proveo 25 godina, a nakon očeve smrti odlučio se vratiti u rodni Iwaki kako bi se brinuo o majci koja je živjela sama. ”Smatrao sam da je to moja dužnost kao najstarijeg sina”, objašnjava.

Nakon povratka zaposlio se preko lokalne agencije za privremeno zapošljavanje i sljedećih devet godina brinuo se o majci, koja je preminula 2011. godine. Tek tada je, kaže, počeo sve ozbiljnije razmišljati o vlastitoj starosti i životu koji ga čeka nakon završetka radnog vijeka. ”Kad sam bio mlad, uopće nisam razmišljao o mirovini. Mislio sam da ću moći živjeti od mirovine, ali s vremenom sam počeo shvaćati da bi to moglo biti prilično teško”, kazao je.

Mirovina koju je primao nakon umirovljenja gotovo mu je u cijelosti odlazila na stanarinu i režije. Jedno je vrijeme bio zaokupljen kockanjem, zbog čega mu je ostalo još nešto duga. Danas živi vrlo skromno i nastoji smanjiti sve troškove. Uz pomoć neprofitne organizacije koja pomaže starijim osobama u pronalaženju smještaja, a koja mu je bila i jamac, preselio se u skroman stan s niskom mjesečnom stanarinom.