Ima li li lijeka hrvatskom mirovinskom sustavu ili samo čekamo neizbježno? Ako je pratiti podatke o adekvatnosti mirovina i padu standarda nakon umirovljenja, budućnost se ne čini odveć svijetla, čak ni u svjetlu aktualne mirovinske reforme. Umirovljenički zahtjevi svode se, uglavnom, na traženje više novca, dok vladajući odgovaraju da čine sve u datim mogućnostima.
Živimo li u istoj stvarnosti?
Što nas je do toga dovelo? Većina naših umirovljenika upire prste u politiku, no rijetki će realno sagledati izazove s kojima se gotovo sva društva zapadnog svijeta suočavaju.
“Pišem vam jer mi stvarno nije jasno čemu toliko kukanja s naše penzionerske strane”, kaže naša čitateljica Vesna (72), umirovljena računovotkinja i dodaje: “Dugo sam šutjela, ali kad čitam komentare po grupama i slušam što se govori u tramvaju, pitam se: živimo li svi u istoj stvarnosti?”
“Ljudi, radili smo za male plaće, mnogi nisu skupili ni puni staž. Neko vrijeme dokupljivao se staž i to je bilo samo zatvaranje očiju pred problemom. Uz to smo imali jedno ili nijedno dijete i sada se svi čude da nema tko uplaćivati za mirovine. Neće se stvarnost promijeniti zato što penzići pišu ‘dolje vlada’ po Facebooku i ponavljaju iste greške očekujući drugi rezultat. Što je s glavom?”
Stalno kukanje nije rješenje
Čujem kako neki pričaju da država mora prestati financirati “ove i one”, da treba “ukinuti povlaštene mirovine” (kao da je to neka čarobna brojka koja će spasiti sustav), da treba zatvoriti “ovo i ono” samo da bi nama bilo bolje. Najbolje da zatvore i škole i sportove pa da ostane više za penziće. Nitko ne treba živjeti osim njih. Ako na 60 eura mirovine država već dodaje još 40 eura, normalnim ljudima sve je jasno. Koliko penzionera jedan radnik može nositi na grbači?” pita ogorčeno Vesna.
“A znate što je najtužnije? I te naše male mirovine su mnogima privlačnije od posla. Manje od 5 posto umirovljenika se zaposlilo i to svi slave kao neki uspjeh. A ostali? Tko je gladan taj će raditi”, kaže Vesna pa zaključuje: “Možda bi stvarno trebalo razmisliti o ukidanju mirovina. Možda je vrijeme za nešto novo. Ne kažem da imam odgovore, ali sigurna sam da stalno kukanje i okrivljavanje drugih nije rješenje.”
Oni koji su svoje odradili kažnjeni su porezom
Druga naša čitateljica, također knjigovotkinja, malo drugačije vidi problem. “U mirovinu sam otišla sa 65 godina života. Imam 45 godina i 23 dana radnog staža. Radila sam uglavnom u knjigovodstvu sa srednjom stručnom spremom i promijenila sam četiri firme.”
“Čitamo o raznim dodacima za razne kategorije mirovina, samo nikakvog dodatka nikada nema za ljude koji su tako dugo radili i stari otišli u mirovinu. Pišete o povećanju invalidskih mirovina (ima ih preko 200 tisuća), a dvije trećine su lažne i kupovane za 5.000 njemačkih maraka. Kupovali su ih dobrostojeći ljudi koji nisu htjeli raditi za crkavicu, a imali su 35-36 godina života”, uvjerena je Ana.
“Takvi ljudi uživaju mirovinu već trideset i više godina i sramotno se hvale da nije važno kolika je mirovina, već koliko je dugo primaš”, nastavlja i otkriva ono što ju najviše boli: “Nama koji smo toliko dugo radili, a prelazimo 600 eura, kao nagradu svaki mjesec udaraju porez.”
Isplati li se rad?
“Ljudi koji su mirovinu ostvarili u drugim europskim državama kažu da u Hrvatskoj što duže radiš, to manju penziju imaš. Kažete da je duljina prosječnog staža dosegla 33 godine, a ja imam 45! Sramim se reći da imam mirovinu 740 eura. Ponekad bih voljela da ukinu mirovine, da vidimo koliko će nas pokušati raditi”, zaključuje Ana.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
