Kanađanka Karen Nicholls u zdravstvenom je sustavu počela raditi kao koordinatorica na odjelu palijativne skrbi bolničkog centra QEII. Kasnije je radila u službi za odnose s pacijentima, a zatim kao odgovorna za protok pacijenata s hitnog prijema prema odjelima, operacijskim salama i jedinicama intenzivne njege.
Posljednjih je godina ravnateljica Odjela za skrb o starijima i nemoćnima, a ove godine odlazi u mirovinu. Pročitajte što je naučila tijekom desetljeća rada i što je istaknula u razgovoru za NsHealth.
O palijativnoj skrbi
Smrt je sastavni dio naše svakodnevice, a za mene je bila velika privilegija raditi s pacijentima i njihovim obiteljima. Mnogi pacijenti nisu imali svoju obitelj pa sam često bila osoba koja bi sjedila kraj njih u posljednjim trenucima i vodila s njima posljednje razgovore.
To iskustvo značajno mi je produbilo razumijevanje smrti i omogućilo da je prihvaćam posve smireno, kao prirodan dio ljudskog života. U timu naše palijativne skrbi su iznimni ljudi kojima je zaista stalo do svakog pacijenta i koji žele pružiti najbolju moguću njegu. S takvima je užitak raditi.
O pacijentima
Najvažniji dio mog posla u odnosima s pacijentima bilo je slušanje. Mnogi su imali osjećaj da ih se ne tretira dobro isključivo zato što nitko nije saslušao njihovu priču.
Zdravstvo nam je odlično u rješavanju pojedinačnih problema, ali često nam promakne cjelovita slika pacijenta. Svjesna sam koliko je teško pozorno slušati nekoga u uvjetima kad nemamo vremena, ali moramo ga pronaći kako bismo zaista upoznali ljude koje liječimo.
O poslu
Najstresnije na poslu bilo mi je u vrijeme dok sam radila kao koordinatorica jer sam 70 posto vremena bila jedina odgovorna osoba na lokaciji i rješavala sve, od poplava do problema sa smjenama djelatnika i protokom pacijenata. S druge strane, tada sam najviše naučila. Moj svaki dan bio je poput velike slagalice, a ja pucala od zadovoljstva kad bi sve funkcioniralo. Zbilja sam ponosna što sam radila tako složen posao i bila dio izvrsnog tima.
Kad sam radila u službi za odnose s pacijentima, osjećala sam da upravo na tom području dajem najbolje od sebe. Tehnologija sve više ulazi u zdravstvo, ali u mojoj je ulozi osobni odnos bio važniji od bilo kakvog sustava ili uređaja. Morala sam graditi povjerenje, stvarati osjećaj bliskosti i prijateljstva. Upravo zbog toga su se stvari pokretale, jer su ljudi vjerovali u ono što govorim. Izgradili smo odnos i to je činilo razliku.
Poznavala sam kompletno osoblje bolnice: kirurge, liječnike, specijalizante, sve glavne sestre, menadžere, ravnatelje. Među njima sam stekla prave prijatelje. Nisu mi bili samo kolege, bili su mi važni ljudi i još uvijek su. Kad si s nekim “u rovovima”, naučiš graditi odnose i biti obazriv i ljubazan.
O bolesti i starosti
Kad osoba oslabi uslijed starosti ili bolesti, skrb ne smije stati na njezinim ograničenjima. Jednako je važno prepoznati ono što pacijent još uvijek može jer upravo to čini razliku u planiranju njegove skrbi i povratku kući. Kad u skrb uključimo tu cjelovitu sliku, zdravstveni sustav postaje složeniji, ali i učinkovitiji i humaniji.
Ključno je očuvati funkcionalnu razinu pacijenta. Čak i oni na višim razinama ljestvice slabosti često mogu samostalno hodati i brinuti se o sebi. Ne smijemo im to oduzimati, treba ih poticati da ustanu, kreću se i ostanu aktivni. Nema ležanja u krevetu cijeli dan ako to nije nužno.
Osobnu njegu čim više trebaju obavljati sami. U bolnici je važno održati one sposobnosti koje imaju kod kuće jer je upravo to ključ za njihov brži i sigurniji i povratak u vlastiti dom.
O životu
Život je kratak. To će reći gotovo svatko, ali ja sam to zaista osjetila kad mi je prije dvije godine preminula bliska prijateljica Kitty Connell, ravnateljica u bolnici QEII. Te su mi situacije otvorile oči i shvatila sam da ako nešto želimo, moramo to učiniti sada.
Život je prolazan i sve se može promijeniti u trenu. Vidjela sam to svaki dan na hitnom prijemu. Često smo znali reći: “Ta se osoba spremila za posao, obrijala se, napravila frizuru i više se neće vratiti kući.” To je veliki podsjetnik da se bilo što može dogoditi. Zato danas tako živim. Ne uzimam ništa zdravo za gotovo iako je lako upasti u tu zamku.
O mirovini
Posao mi je donosio veliku radost. Svaki sam dan pronalazila nešto u čemu sam uživala, bio to razgovor s čistačicama ili članovima uprave. Mislim da svatko zaslužuje bezuvjetno poštovanje i trudila sam se u svom radu prenijeti tu poruku. To mi je jednostavno bila svakodnevica dugi niz godina.
Ali sada, pred mirovinu, osjećam kako mi se otvara jedan novi svijet mogućnosti. Znam da me čekaju dobre stvari jer ozbiljno planiram upisati umjetničku školu te kulinarski tečaj na American Culinary Institutu. Imam mnogo planova i novih izazova koji me vesele, iako znam da će mi kolege i stara rutina jako nedostajati. Ipak, spremna sam zakoračiti u ovu novu životnu fazu s osmijehom i entuzijazmom.
