Otvorenje Pulskog filmskog festivala ove je godine dospjelo do širokih narodnih masa zahvaljujući himni zbog koje su se u javnu raspravu uključili i oni kojima je svaki kulturni sadržaj, ako ne odiozan, onda nepotreban. Na pozornici Arene hrvatsku himnu je u svom prepoznatljivom stilu izveo Damir Urban. Za jedne to je bila umjetnička, lirska i dostojanstvena interpretacija, za čuvare domoljublja to je bilo svetogrđe i napad na domovinu.
Naime, Hrvati desnog usmjerenja često doživljavaju državne simbole, poput himne, zastave ili grba, kao nepromjenjive svetinje koje simboliziraju identitet nacije, povijesne žrtve i kolektivni ponos. Bilo kakvo odstupanje od kanonske izvedbe doživljavaju ne samo kao umjetnički odmak, nego kao političku provokaciju, subverziju ili čak izravan napad na “državu”, “narod” ili “tradiciju”. No u ovom slučaju, stvar je slojevitija.
Ako znamo da Damir Urban često zauzima liberalne, antifašističke ili društveno angažirane stavove, mnogima na desnici nije simpatičan već po samoj definiciji. A kada takva osoba uzme nešto što oni smatraju svetinjom i interpretira to na svoj način, reakcija nije samo estetska, nego ideološka. Drugim riječima, ohrabreni nedavnim događanjima i državnim patronatom nad ustaškim pozdravom, desni komentatori na društvenim mrežama više no ikad privatiziraju i domovinu i domoljublje, a sve koje ne doživljavaju kao dio svoga plemena, šalju u Srbiju ili “tamo gdje će im biti bolje”.
Prevedeno, oni ne divljaju zbog glazbe, nego zbog osjećaja da im netko iz neprijateljskog tabora dira nešto što smatraju svojim vlasništvom. Uz to, posebnu tenziju izaziva i činjenica da se sve dogodilo u Puli, u Istri, u regiji koju doživljavaju kao ideološki neosvojen teritorij, rezerviran za ljevicu, antifašizam i kulturnu scenu koja im izaziva nelagodu.
Posve sigurno, u tom kontekstu, himna u Areni i jest izvedena kao simbol otpora događanjima kojima smo nedavno svjedočili u metropoli. I čini se da je pogodila u metu. “Ovako to zvuči kad tifusar pjeva himnu. Izrugivanje sa svetinjom. Kad se pogleda koja je svita došla na otvorenje, triba je pjevati njihovu tifusarku – Hej tifusari, još ste živi”, napisao je jedan komentator uvjeren u vlastitu duhovitost. Drugi prisnažuje pa sugerira pjevanje nekadašnje himne kojoj čak ni ime ne zna: “Bolje bi bilo da je otpjevao Hej Jugoslaveni. A i priličilo bi događaju i nazočnima.” Treći pak, željan male, zatvorene, po svojoj mjeri učmale Hrvatske, poručuje da mu u životu nedostaje uvažavanja: “Ovo je potpuno nepoštivanje Hrvata!”
Kako to već biva, čuvari revolucije zazivaju kazne. “Izvedba za u zatvor”, “ruganje državnim simbolima”, “ovo bi trebalo biti kažnjivo”, samo su neki od bezbroj komentara. Jer kad Urban pjeva u Puli i to na festivalu koji predstavlja kontinuitet hrvatske filmske kulture još od nježnih godina Jugoslavije, “certificirani domoljubi” čuju samo tko pjeva. I gdje pjeva.
