Sretan kasni brak: ‘Oženio sam se sa 60 godina, iznenada me zaprosila!’

Nakon što je desetljećima autostopirao, mijenjao adrese, radio privremene poslove i svirao u bendu, diplomirani knjižničar Grady Harris pronašao je ono što mu je cijeli život nedostajalo, a to je dom. Tek sa 60 godina, kad se prvi put oženio, otkrio je novu vrstu sreće i mir koji nikada prije nije poznavao. Njegova priča svjedoči da se i u zrelim godinama život može iz temelja promijeniti.

U razgovoru za The Guardian otkriva da su ga stalna preseljenja u djetinjstvu naučila živjeti u neprestanoj neizvjesnosti. “Moja je obitelj stalno bila u pokretu zbog očevog svećeničkog poziva. Kad sam imao sedam godina, preselili smo se u brazilska brda, dvjestotinjak kilometara dalje od mjesta gdje je završavao asfalt.”

“Imao sam konja i roditelje koji su me poticali da istražujem i odlazim dalje nego što bi većina djece u tim godinama smjela. Čitao sam pustolovne priče i uistinu sam se osjećao kao da i sam živim pustolovinu. Zbog stalnih preseljenja osjećaj da me uvijek čeka nešto nepoznato ostao je sa mnom cijeli život”, ispričao je.

Autostopom po Americi i Europi

Nakon fakulteta, kaže, nije dugo razmišljao, već je krenuo autostopom i putem prihvaćao poslove koji su se nudili. “Bio sam biciklistički mehaničar, radio sam u tvornici namještaja, u tvornici sladoleda, u tvornici začina, bio sam zaštitar i radnik na farmama. Svaki od tih poslova promatrao sam kao privremenu stanicu. Govorio sam sebi: dobro, ovo sad radim, ali ja sam zapravo glazbenik. Jednog dana svirat ću gitaru i pjevati i to će biti moj život. Imao sam bend, zvao se Two Legs, i makar je to bila samo iluzija, vjerovao sam da bi moglo postati nešto ozbiljno”, kazao je.

Rođen u Georgiji, do tridesetih se već toliko naputovao po SAD-u da je odlučio sreću potražiti čak i u Europi. “Otišao sam u Njemačku kako bih održao ljubavnu vezu, nakon kraha i u Češku gdje sam predavao engleski. Ali kad je i to propalo, vratio sam se u Ameriku. Moji su roditelji polako starjeli, a i ja sam već bio dovoljno zreo da shvatim kako trebam stabilan posao i sigurnu mirovinu.”

“Kad sam dobio mjesto na Sveučilištu Emory, prvi put sam imao dovoljno novaca da mogu živjeti posve samostalno, od plaće. Bilo je nevjerojatno otkriti da novac čovjeka može štititi i dati mu slobodu, ali da nedostatak novca čovjeka čini ranjivim. I upravo tada, u kasnim četrdesetima, upoznao sam Marciu, ženu koja me zadivila. No, naš prvi izlazak bio je ugodan, ali nitko od nas nije forsirao nastavak. Prošlo je dvanaest godina prije nego što smo se ponovno sreli”, priča iskreno.  

Ljubavne spoznaje u pedesetima

“Sjećam se večeri u Muzeju suvremene umjetnosti Georgije, kada je organizirala retrospektivu. Kad smo se pozdravili, zagrlila me, a njezina ruka ostala je na mom kašmirskom sakou. Bio sam tada već u kasnim pedesetima, prvi put vlasnik većine odjeće koju nosim i to mi je bilo novo iskustvo. Taj njezin dodir bio je dovoljan da pomislim kako je vrijeme da je ponovno pozovem van”, otkriva.

Ljubav mu se, nastavlja, uvijek događala munjevito, ali tek s Marciom je naučio da ona zahtijeva strpljenje i rast. “Ja se lako zaljubim, ali ljubav je nešto drugo, ona traži vrijeme. S Marciom je to raslo polako i prirodno. Četiri godine nakon što smo se ponovno povezali, ona me pitala želim li se vjenčati. Htio sam da odluka dođe od nje pa kada me napokon pitala, znao sam da je sigurna. Vjenčali smo se u dvorištu mojih roditelja na Floridi, a otac je vodio ceremoniju. Kad nam je rekao da se poljubimo, osjetio sam radost kakvu nikada u životu nisam osjetio. Imao sam puno sretnih trenutaka, ali to je bila sasvim nova sreća”, kaže ovaj ukroćeni pustolov.

Bez kajanja zbog mirnijeg života

Danas, u kasnim šezdesetima, ne dvoji. Pronašao je, kaže, ono što mu je cijeli život izmicalo. “Veći dio života mislio sam da trajna veza za mene nije moguća. S Marciom sam shvatio da naše nesuglasice neće biti kraj. Mi se znamo posvađati, ali uvijek znam da ćemo nastaviti dalje. Ona je moj oslonac. I nakon svih tih godina putovanja sada mogu reći da ne žalim što sam se smirio. Život s njom je pustolovina, možda zvuči otrcano, ali istina je. Najveći izazov nije živjeti s drugom osobom, nego sam sa sobom, a s njom mi je to lakše. Trebalo je vremena da shvatim, ali sada znam da sam pronašao mirnu luku. Nikada prije nisam bio tamo.”