Od osmero braće i sestara u obitelji Mate Sindičića (79) iz Stare Baške, troje ih je šezdesetih otišlo u Njemačku, a jedan brat u Ameriku. Za razliku od većine mladih koji su tada sanjali bolji život u tuđini, on je želio ostati kod kuće. Bio je najsretniji dok bi s ocem ribario.
S namjerom da ostane u rodnom kraju, završio je srednju školu za strojobravara u Rijeci, odradio vojsku i potom se u Malinskoj zaposlio na poslu iz snova; vozio je mini autobus s izletnicima. No, karte mu je, prisjeća se gospodin Mate, pomiješao jedan znanac.
“Jednom prilikom, dok sam bio na poslu, prišao mi je poznanik i rekao da se za mene zanima naš čovjek koji bi me volio povesti sa sobom u Paderborn na sjeveru Njemačke jer mu se činim sposoban i snalažljiv. Najprije sam odbio, ali nakon malo razmišljanja odlučio sam ipak ići i ostati samo dok si ne zaradim za Volkswagen Bubu”, prisjeća se Mate mladenačkih snova.
Počeci i ljubav u Njemačkoj
Još dok je radio na prvom poslu kao bravar, zaljubio se u šest godina mlađu Stanku, koja je u Njemačku došla na poziv prijateljice. Rođena u Pančevu i odrasla u Makedoniji, imala je tek 18 godina kada su se upoznali.
“Radila sam kao švelja u jednoj tvornici, no ubrzo smo se vjenčali i kad su došla djeca, prestala sam raditi. Mate je tada prešao na bolje plaćen posao vozača kamiona kipera u jednoj građevinskoj firmi, ali je rijetko bio kod kuće jer je vozio po Engleskoj, Danskoj, Nizozemskoj, Austriji, Francuskoj pa čak i bivšoj Jugoslaviji”, kaže gospođa Stanka.
No, ovu obitelj ništa nije moglo spriječiti da četiri puta godišnje ne odu u Staru Bašku. “Već 1972. počeli smo graditi i kuću tik do mojih roditelja, a tri sobe namijenili smo iznajmljivanju turistima koje bi dovodili iz Njemačke. Vidjeli smo da to može biti unosno, pa smo je kasnije dograđivali. Uvijek smo u mislima imali buduće poteze, za jednom kad se trajno vratimo iz Njemačke”, dodao je gospodin Mate.
Imao je stoga veliki motiv da zaradi, pa je uz redovan posao, kako nam otkriva, popravljao i preprodavao automobile, radio u osiguranju, a bio je i trgovački putnik za AMC posuđe, što je tada bilo unosno. “Prvih deset godina i nisam toliko razmišljao o povratku, iako su i supruga i djeca voljeli Staru Bašku. No, kasnije nam je sve više smetalo tmurno vrijeme na sjeveru Njemačke, po 40 dana bez prestanka padala je kiša. Naposljetku je presudio naoko bezazlen razgovor s jednim Austrijancem koji me pri upoznavanju pitao odakle sam.”
Povratak kući i nakon 17 godina
“Kad je čuo odakle sam, rekao mi je kad bi on bio s Krka, ni 24 sata ne bi ostao u Njemačkoj, radije bi na tom prekrasnom otoku jeo kruh i sol. Tada sam ušteđevinu uložio u vlastiti kamion, spakirali smo se i te 1986. presretni otišli za Hrvatsku. Kći Danijela u Krku je krenula u četvrti srednje, a sin Boris bio je u osnovnoj. Prilagodili su se bez problema”, ispričao je.
Na Krku je gospodin Mate registrirao obrt i odmah počeo s prijevozom građevnog materijala po cijelom otoku, a kasnije je nabavio i strojeve za niskogradnju. Gospođa Stanka je otvorila vlastiti obrt i bavila se turizmom – iznajmljivanjem soba i apartmana, a vodila je i restoran. Kako kažu ovi radišni supružnici, standard im u Hrvatskoj nije nimalo pao.
Mirovinski apsurdi: Njemačka logika i hrvatska birokracija
Kad je napunio 65 godina, gospodin Mate je primio telefonski poziv iz njemačkog mirovinskog osiguranja i službenica ga je obavijestila da je od tog dana postao njihov umirovljenik. “Ništa me nisu pitali, ni radim li još, imam li obrt, jednostavno su mi rekli da ću od sada primati njemačku mirovinu za 16 godina staža ostvarenog u toj zemlji”, kaže naš sugovornik..
“U Hrvatskom mirovinskom osiguranju su mi pak tada rekli da sa 65 godina života i 35 godina hrvatskog staža ne mogu primati mirovinu jer imam obrt. Tada sam odlučio raditi još pet godina, a kad sam sa 70 godina napokon ugasio firmu i tražio hrvatsku mirovinu, trebalo im je još godinu dana da mi pošalju rješenje. I moram reći još jedan apsurd – njemačka mi mirovina za 16 godina staža veća je od hrvatske, gdje imam 40 godina staža”, dodaje.
Poučena njegovim iskustvom, supruga Stanka još uopće nije tražila hrvatsku mirovinu. Uredno prima njemačku mirovinu za 13 godina staža, a sa 73 godine još aktivno radi preko svog obrta. Tako će i ostati, kaže, dok god bude u snazi.
Aktivan život i obiteljska sreća na otoku
Gospodin Mate bio je čak 30 godina predsjednik Mjesnog odbora Stare Baške, a pet godina i lovačkog društva u Baškoj. Ne miruje ni nakon što je lani operirao kuk. Začas se vratio ribarenju, uzgoju ovaca i lovu. Građevinski posao preuzeo je sin Boris, koji je ostao kod kuće, dok kći s obitelji živi u Rijeci.
Ljeti su najsretniji jer im unuci dolaze na praznike i svi zajedno uživaju u druženju. “Unuk Patrik, srednjoškolac, živi na Krku, pa je i inače često kod nas, a ljeti nam dolaze i unuci Lara i Andrej. Zanimljivo je da su nam i kći i zet pravnici, Laura očekuje diplomu iz prava, a Andrej također studira pravo”, doznajemo.
Zagledan u more koje mu se prostire ispred prozora kuće, gospodin Mate za kraj razgovora kaže da u životu ne žali ni za čim te da se smatra sretnim. Govorio je to i njegov djed, koji se na djedovinu vratio tek nakon 50 godina u Kaliforniji. “Djed se u Staru Bašku vratio kad se razbolio, a liječnici su mu savjetovali da ode kući umrijeti među svojima. Međutim, boravio je uz more, na suncu, jeo janjetinu i ribu, i na kraju ozdravio i poživio još petnaest godina. Eto koliko je život na otoku ljekovit.”
Ovaj prilog je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.
