Mladost se ne može vratiti, ali sve ostalo, dok u nama još ima snage, može se ako se hoće. Moto je to umirovljenice Eve Vertić koja u 89. godini račune plaća preko internet bankarstva, sve namirnice i kućne potrepštine naručuje preko interneta uz dostavu na vrata, a iz obližnjeg restorana često naruči i kompletan ručak.
K tome, svaki dan igra mozgalice na mobitelu ili kućnom računalu, preko WhatsAppa razgovara s kćeri i sinom, a piše i kratke priče prema sjećanju na svoje djetinjstvo, kasniji život i društvene sustave koje je proživjela.
Odustala od ideje o preseljenju u Australiju
Sama je, priča nam gospođa Eva, ali ne i usamljena. “Volim život u Osijeku. Dok je još suprug bio živ, planirali smo preseliti u Australiju, gdje su odselila naša djeca.. Već smo bili prodali stan i stanovali kod rodbine dok smo čekali vizu. No, on se naglo razbolio i umro tako da sam ja otišla sama, ali sam ostala samo šest mjeseci.”
“Shvatila sam da to ipak nije život za mene, čeznula sam za rodnim krajem. Ne čudi to, jer je tada u Perthu bila zima, ja bez auta, djeca po cijele dane na poslu, a nikoga nisam poznavala. Što bih da sam ostala? Samo bih djeci bila na teret”, povjerila nam se gospođa Eva.
Kad se vratila, u Osijeku je kupila stan od 56 kvadrata te si posložila novi život. “Nisam požalila ovu odluku. Djecu sam posjećivala svake druge godine, zadnji put sam bila prije pandemije. Sada više ne mogu podnijeti toliki put pa oni dolaze u Hrvatsku. Često se čujemo i brinu o meni na daljinu, gotovo kao da su ovdje i moje je srce na mjestu. Ne nagovaram ih da se trajno vraćaju, što bi ovdje?” govori nam.
Djeca situirana u Australiji
Oboje njezine djece, otkrila je, emigrirali su gotovo odmah nakon završetka cijenjenog Elektrotehničkog fakulteta u Zagrebu. “Sin je završio strojarski, a kći elektroindustrijski smjer. Da bi dobili vizu za Australiju, morali su ovdje raditi najmanje dvije godine pa je on radio u Končaru, a ona na Nacionalnoj evidenciji nestalih u Domovinskom ratu. No, čim su stekli uvjete, napustili su Lijepu Našu”, doznajemo.
Oboje su se, dodaje, u tuđini izvrsno snašli i brzo napredovali na radnim mjestima. “Situirani su i mogu reći da žive jako dobro. On je najprije radio za tvornicu rashladnih uređaja, a sada radi na bespilotnim podmornicama. Kći je pak najprije radila u tvornici koja se bavila proizvodnjom dizala za rudnike, a sada je zaposlena u elektroprivredi, u istoj tvrtki u kojoj radi i snaha”, doznajemo.
Ne brine je budućnost
Iako se djeca neće vraćati, nije tužna ni zabrinuta za svoju budućnost. “Kći me nazove baš svaki dan, sin malo rjeđe, ali oboje pitaju i kako sam i što trebam. A ne trebam ništa, jer moja mirovina pokriva moje skromne troškove. Ipak, kad imam baš veliki trošak kao što su zubi i slušni aparat, tu se oni uključe i pomognu.”
“Isto tako, plaćaju mi ženu koja mi za 30 eura tjedno dolazi počistiti kuću, promijeniti posteljinu, iznijeti smeće. To je divna žena koja mi je zlata vrijedna, ona mi donosi i papire od liječnika, lijekove iz ljekarne, podiže mi novac na bankomatu, vodi me ruku pod ruku do frizera i pedikera, što god treba”, doznajemo.
Digitalizirana svakodnevica
Prije mnogo godina zapisala se gospođa Eva i u državni dom za starije, ali kad su je pozvali da se oslobodilo mjesto, odbila je. “Kod kuće sam slobodna i sretna, radim što hoću i kad hoću. Ako se razbolim i onemoćam, ići ću u stacionar. Istina je da su mi propala oba koljena i po kući hodam sa štakom, a van ne mogu bez hodalice, ali ne bojim se budućnosti. Ako moram u bolnicu na neki pregled, prevezem se sanitetskim vozilom po nalogu moje doktorice. Mislim da je naše zdravstvo u mnogočemu vrlo učinkovito. Nije u Australiji puno bolje, isto su gužve pred čekaonicama, postoje liste čekanja te sve se dodatno naplaćuje”, objašnjava gospođa Eva.
Kaže da ne bi mogla zamisliti život jedino bez računala i mobitela i doista je impresivno koliko je digitalizirala svoju svakodnevicu. “Sve što mi treba, kupim preko interneta, i hranu, i sve za kuću. Uplatnice više uopće ne dobivam u poštanski sandučić; sve sam preusmjerila online. Osim toga, na računalu igram igrice koje su dobre za mozak, a pišem i priče da prošlost ne padne u zaborav.”
Eva Vertić (foto: privatni album)
“Kad mi se ne kuha, naručim dostavu. Malo sam zguglala i našla restoran koji dostavlja ručak koji košta 8 eura. Za to dobijem juhu, glavno jelo, salatu, kruh i ponekad desert. Hrane bude i za dvoje”, naglašava.
“Neprocjenjiva mi je i mogućnost da uvijek mogu nazvati djecu. Razmjenjujemo fotografije, s kćeri mijenjam recepte, fotkamo si kad nešto fino ispečemo. Tako nikad nisam usamljena”, kaže.
Vrijedna divljenja
Kad pak na računalu nešto krivo klikne i zabrlja, kći pohita u pomoć na daljinu. “Ona se spoji na moje računalo i otkloni problem, tako da imam izvrsnu logistiku”, doznajemo.
Inače, gospođa Eva u mirovini uživa već punih 37 godina, duže nego što je radila. “Umirovila sam se s 32 i pol godine staža i 50 godina života. Mirovina mi nije loša jer sam bila šefica financija u jednoj robnoj kući, a razlog zbog kojeg sam otišla u prijevremenu bila su potkradanja koja nisam htjela pokrivati. Drugim riječima, bila sam neposlušna i svoja”, kaže nam ova posebna sugovornica koja je do danas ostala vrijedna divljenja.
Ovaj prilog je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.
