Orašar ili gnom? Sezona je kada neki katolički svećenici i rigidniji vjernici kreću u rat protiv “svega što nije kršćansko u Božiću”. Tako smo nakon napada na Orašara u Gorskom kotaru, imali priliku svjedočiti i napadu na skandinavske gnomove koji su, zahvaljujući švedskim trgovačkim lancima, sve popularniji i u hrvatskim domovima.
No je li simpatični ljutko s bradom neprijatelj Božića? On je tu da razveseli, a ne da zamjenjuje rođenje Isusa. Koliko vidimo, nitko mu se ne klanja, nitko mu se ne moli, s njim ne dolaze vjerski rituali i nitko mu ne pridaje religijsko značenje pa je pitanje zašto mu ga onda mnogi uporno pokušavaju nametnuti.
“Nema ga u Bibliji”, kaže jedna naša čitateljica koja se zalaže za selektivno tumačenje svete knjige. Ne koristite svete spise stare nekoliko tisuća godina kao malj, ako niste spremni živjeti kao što se živjelo u vremenima kada su napisani, odgovaramo. “Nije u hrvatskoj tradiciji”, kaže druga. Nije bila ni božićna jelka prije 150 godina pa je ušla u tradiciju, kažemo. Tradicije se, očito mijenjaju.
Na koncu, zašto bismo uopće ovu simpatičnu figuricu promatrali tako prizemno i strogo, kao da blagdani ne dopuštaju ni trunku dodatne radosti? Tko su ti gnomovi o kojima govorimo i što zapravo predstavljaju?
Nisse, tomte i tonttu
Odgovor na postavljeno pitanje dolazi iz vrlo stare skandinavske tradicije. Filcani gnomovi, koji nam danas o Božiću ulaze u kuće i stanove, nisu posljedica internetskih trendova, nego daleki, vizualno “omekšani” potomci jednog od najstarijih nordijskih kućnih duhova: nissea u Danskoj i Norveškoj, odnosno tomtea u Švedskoj i tonttua u Finskoj.
Izvorni folklorni zapisi nisu nissea predstavljali kao slatkog bradatog djeda, već je on predstavljan kao strogi čuvar doma i seoskog gospodarstva. Predaje iz 17. i 18. stoljeća opisuju ga kao biće visoko do koljena odraslog čovjeka, odjeveno u sivo, s crvenom kapicom i neugodnom navikom da kažnjava lijenost i bezobzirnost. Nisse je bio zadužen za red i disciplinu u seoskom domaćinstvu. Domaćinima koji su ga poštivali čuvao je polja i stoku, a onima koji su ga zanemarivali, darivao je kaos i probleme.
Taj odnos poštovanja posebno je dolazio do izražaja na Badnjak. Skandinavske obitelji ostavljale bi mu zdjelu tople zobene kaše, kao što u nekim dijelovima svijeta djeca ostavljaju mlijeko i kekse svetom Nikoli. Ako bi kaša bila ukusna i bogata, iduća godina će biti dobra. Ako bi zaboravili na njega, nisse bi pokazao svoju osvetoljubivost. Baš zato, iako nije bio kršćanski lik, čvrsto je ušao u božićni folklor: kao mali duh koji bdije nad domom u najhladnijem dijelu godine. Nešto poput “domaćih”, kako se nazivaju kućni duhovi – čuvari doma i ognjišta u slavenskoj mitologiji.
Kako je nisse osvojio svijet?
U 19. stoljeću, pod utjecajem raskošno ilustriranih čestitki i novina, uslijed sve brže komercijalizacije Božića, nisse je postupno gubio svoju prgavost. Umjetnici poput Jenny Nyström u Švedskoj pretvorili su ga u vedrog, bradatog pomagača, često prikazanog uz bor ili darove. Moderni gnom, onaj s velikom vunenom kapom preko očiju, s okruglim nosom koji proviruje iznad duge brade, izravni je potomak te transformacije.
Dakle, gnomovi nisu jeftina izmišljotina, a najmanje vjersko-ideološki projekt. Riječ je o jednom od rijetkih preživjelih likova starog nordijskog folklora. Zapravo, trebao bi nas podsjećati koliko ljubavi i brige trebamo posvetiti domu i obitelji, koliko trebamo čuvati svoju stoku i polja, baš onako kako je to prema nordijskim predajama radilo malo tvrdoglavo biće koje se skrivalo negdje visoko na sjeniku.
Jesu li božićni gnomovi, kako ovih dana slušamo, prijetnja kršćanskom Božiću? Jesu, ako su prijetnja kićenje jelke, Djed Božićnjak ili neko slično dodatno veselje. Ljudi ih vole jer unose toplinu, boju i malo vedrine u domove. Sve ostalo je sezonsko širenje moralne panike koja će, poput blagdanskih akcija, splasnuti već s prvim danom nove godine.
