Treba li u mirovini raditi, primjerice održavati vrt, ili je riječ o godinama u kojima se trebamo isključivo odmarati i dokoličariti? Naime, prosječan hrvatski umirovljenik već je gotovo 23 godine u mirovini pa je osmišljavanje tih desetljeća vrlo zahtjevan i odgovoran posao.
Jedna od onih koja se ne boji zasukati rukave je 77-godišnja umirovljenica Ana iz okolice Karlovca koja otkriva da ima dobru mirovinu od 980 eura. Oko te brojke vrti se i suprugova mirovina pa ne moraju iz nužde orati ni saditi, ali sve to, ističe, rade jer ne znaju sjediti prekriženih ruku.
”Imam bogovsku penziju, ali jednostavno ne mogu sjediti, gledati zaraslu njivu i voćnjak i ništa ne raditi. Povlačiti se po kavama ili gledati televiziju za mene je gubljenje vremena“, povjerila nam se 77-godišnja umirovljenica Ana.
“Sve me boli, ali boli me i kad sjedim”
S mužem, koji je tri godine mlađi od nje, desetljećima obrađuje vrt koji je na parceli pokraj kuće, a u mirovini su ga samo širili. “Više ne idemo ni na more ni na višednevne izlete, vrt nam je stalno u mislima. Netko bi pomislio da krumpir i povrće rastu sami, ali od proljeća do jeseni nema dana kad nema posla oko vrta, od plijevljenja i zalijevanja do povezivanja biljaka”, napominje.
Iako su im protekle godine donijele i zdravstvene probleme, suprugu problem s koljenom, a ona uz visoki tlak ima osjećaj da je svako malo sve boli, od rada teško odustaju. “Ne treba nama hrmbanje jer nam svaki mjesec ostane novaca, a i godine su tu. No kako sunce proviruje i dani su ugodniji, svako jutro uz kavu razgovaramo što ćemo i kako s vrtom. Već nekoliko godina najesen si obećamo da ćemo odustati, ili barem drastično smanjiti napore, a s proljećem krećemo ispočetka”, opisuje ova umirovljenica.
Povrća u škrinji i od preklani
Njihov trud i briga, piše, ponekad se čine besmisleni jer uz puno truda urod ne bude uvijek očekivano velik, ali za njih dvoje redovito bude i previše. “Ne bi trebali toliko raditi jer imamo veliku škrinju ladičarku punu povrća od lani, vjerojatno ima toga i od preklani. Boba sigurno imamo i za iduću zimu. Ali tko će gledati pustu njivu? Mi ne. Rad nam je motiv, smisao i svrha pa makar se povremeno žalili na prevelik napor i umor”, ističe.
Čak i kada sjede, ovi se supružnici rijetko opuštaju. “Imamo vrtnu ljuljačku u koju tu i tamo sjednemo, ali nikad u nju ne legnem jer ne znam odmarati na taj način. Radije sam posijala sjeme u drvene kutije na južnom balkonu. Par batata sam samo položila na zemlju; presadit ću ih kad počnu puštati korijenje. Ne znam živjeti bez rada i vrta”, priznaje.
“Rad nas održava vitalnima”
“Čitam po društvenim mrežama kako ljudi onima koji u mirovini rade na zemlji stalno pišu čemu se mučiti i što će jednom kad ne budu mogli. Mi smo dokaz da nemoć dolazi prije ako sjedimo prekriženih ruku, jer su neki oko nas nemoćni u svojim šezdesetima. Rad nas održava vitalnima. Ne, ni muž ni ja ne moramo prolijevati znoj, ali radit ćemo dok god budemo mogli”, zaključuje gospođa Ana.
Kako je mlada umirovljenica Nada osmislila mirovinu u vrtu, pročitajte na ovoj poveznici. Javite nam i kako ste vi osmislili svoje umirovljeničke dane.
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
