Kada su europske države donosile mirovinske zakone i organizirale državna mirovinska osiguranja, situacija se činila idiličnom. Milijuni i milijuni su spašeni od siromaštva u starosti, a mnogi i od smrti. No nakon Drugog svjetskog rata malo je tko predviđao da će buduće generacije imati manje djece, da će masovna dizička zanimanja iščeznuti i da će budući umirovljenici živjeti duboko u osamdesetima i devedesetima.
Troškovi mirovinskih sustava su eksponencijalno rasli, a europske vlade nesvjesno suprotstavljaju starije i mlađe u očajničkom pokušaju uravnoteženja proračuna. Starije generacije smatraju da su mirovine zaslužile pa stoje sa strane mirno čekajući veće mirovine. Istovremeno, države podižu dob za odlazak u mirovinu mlađima i povećavaju doprinose koje moraju plaćati.
S druge strane, mnogi mladi od kojih se očekuje da rade dulje kako bi financirali postojeće mirovine, gube vjeru da će država uopće moći isplaćivati takve iznose kada oni odu u mirovinu. I izlaze na ulice. Piše to mirovinski analitičar Rob Wright za britanski Telegraph. Dapače, kaže da ogorčenost mlsdih postaje sve veća.
Nakon poslijeratnog baby booma, desetljeća pada nataliteta i rasta životnog vijeka dovela su do toga da je već petina stanovnika Ujedinjenog Kraljevstva i Europe starija od 65 godina. Do 2050. godine taj će udio porasti na jednog od četiri stanovnika u Britaniji i gotovo jednog od tri u Europi.
Europljani nisu uštedjeli za starost
Dvije trećine stanovnika Europske unije nema nikakvu mirovinsku štednju, što znači da 170 milijuna ljudi ulazi u starost oslanjajući se isključivo na državne naknade. Europske zemlje pokušale su razne pristupe s različitim uspjehom, piše Wright.
Za neke je najjednostavniji i najpravedniji način smanjenja troškova bio podizanje dobi za ostvarivanje mirovine. S obzirom na to da se životni vijek produljio u deveto desetljeće, smatralo se da odlazak u mirovinu sa 60 više nije nužan.
U Skandinaviji je dob za mirovinu povezana s očekivanim trajanjem života. U Finskoj raste na 65 godina, Danska je već donijela zakon kojim će je do 2040. godine podići na 70, a u Švedskoj će uskoro dosegnuti 67 godina za one koji žele punu mirovinu bez umanjenja. Sve tri zemlje imaju formulu godišnjeg usklađivanja mirovina prema plaćama i inflaciji, a Švedska u razdobljima gospodarskog pada ne provodi povećanja.
Mladi Francuzi pružaju jak otpor
Francuska je, za razliku od drugih, jedna od rijetkih europskih zemalja koja je dob za mirovinu smanjila. Predsjednik François Mitterrand 1982. godine spustio ju je s 65 na 60 godina. Danas Francuska ima jednu od najnižih dobnih granica u Europi – 62 godine. Zato umirovljenicima isplaćuje gotovo 15 posto BDP-a.
Suočeni s neodrživim troškovima, političari su 2023. odlučili povećati dob na 64 godine. Predsjednik Emmanuel Macron reformu je progurao ustavnom odredbom, bez glasanja u parlamentu. Sindikalni odgovor bio je žestok: 14 dana prosvjeda, više od milijun ljudi na ulicama, zapaljeni trg Place de la Concorde i više od 120 uhićenih u sukobima s policijom.
Macronova vlada jedva je preživjela glasanje o nepovjerenju, a premijer Sébastien Lecornu kasnije je odgodio reformu do nakon predsjedničkih izbora 2027., što će državu stajati više od dvije milijarde eura. Francuska sklonost prosvjedima pokazuje što bi se moglo dogoditi drugdje ako mlađe generacije budu gurnute predaleko.
Mirovinska kriza jača populističku desnicu
Giles Merritt, osnivač think-tanka Friends of Europe, upozorava da bi razočaranje mladih moglo dovesti do jačanja populističke desnice. Mladi se suočavaju s nesigurnim zaposlenjem, nedostatkom stanova i sumnjom da će ikada dobiti državnu mirovinu.
Veći doprinosi umjesto duljeg rada
Neke zemlje, kako bi izbjegle podizanje dobne granice, odlučile su povećati doprinose. U Luksemburgu se trošak dijeli između države, poslodavca i zaposlenika, a stopa je u siječnju povećana s 8 na 8,5 posto.
Španjolska je prije 26 godina osnovala rezervni fond za mirovine, koji je 2011. godine dosegnuo 67 milijardi eura, ali je desetljeće kasnije pao na jedva dvije milijarde. Kao odgovor uveden je Mehanizam međugeneracijske pravednosti, kojim se postupno povećavaju doprinosi zaposlenih i poslodavaca.
Stručnjaci upozoravaju da takve mjere mogu usporiti gospodarski rast jer povećavaju trošak rada i otežavaju zapošljavanje.
Istočna Europa: teže mjere
U istočnoj Europi dodatni je izazov generacija rođena u komunizmu koja se sada umirovljuje. Rumunjska je, uz pad stanovništva i velik iseljenički val, zamrznula mirovine do najmanje 2027. i uvela doprinos za zdravstvo na veće mirovine. Bugarska, koja je u tri desetljeća izgubila petinu stanovništva, također podiže doprinose i dob za mirovinu, što dodatno potiče nezadovoljstvo mlađih generacija.
Prema Merrittu, problem nije samo financijski nego i društveni: mirovine bi mogle postati jedan od najtežih političkih izazova Europe.
Rad i u starosti
Izvan EU-a postoje i radikalnija rješenja. Australija već desetljećima primjenjuje imovinski cenzus za državne mirovine pa trećina umirovljenika ne prima ništa.
Japan pak nastoji iskoristiti stariju populaciju: poslodavci moraju omogućiti zaposlenje osobama starijima od 65 godina, a četvrtina ljudi u toj dobnoj skupini danas radi.
U Britaniji se mladi suočavaju s trostrukim pritiskom: sporim rastom plaća, teškim tržištem rada i nedostupnim stanovanjem, dok istodobno plaćaju sve više za mirovine za koje nisu sigurni da će ih ikada dobiti. Sve češće se razmatraju i radikalnije ideje, poput bržeg podizanja dobne granice za mirovinu ili ukidanja “trostrukog jamstva” usklađivanja mirovina.
Kada su postavljani mirovinski sustavi kakve danas znamo, malo je tko mogao predvidjeti da će najveću financijsku krizu Europe uzrokovati upravo dulji život njezinih građana, zaključuje Wright.
