Malo gdje je planiranje mirovine tako jednostavno kao u Hrvatskoj. Zapravo, plana nema. Staž i propisane godine života valja sakupiti, pri čemu se nerijetko hvataju prvi uvjeti za prijevremenu mirovinu koja nikada neće biti dovoljna za ugodan život.
Tako je i prošle godine u Hrvatskoj u prijevremenu mirovinu otišlo oko 5.900 građana. Za očekivati je da će se taj broj s vremenom i povećavati, budući da je mirovinska reforma propisala ukidanje penalizacije kada umirovljenik napuni 70 godina života.
No tamo negdje daleko umirovljenici aktivno sudjeluju u kreiranju svoje mirovinske sigurnosti. Iako im države omogućuje najniža socijalna primanja u starosti – kao svojevrsnu zaštitu od gole gladi, radnici ulažu u privatna mirovinska osiguranja samostalno, ponekad i uz subvenciju poslodavca. Sukladno kapitalu koji su “nataložili” za starost, biraju i vrijeme kada će se povući s tržišta rada.
Tako, primjerice, u kvalitetnoj raspravi na platformi Quora, umirovljenik Tom Bilcze iz američkog Mount Vernona priznaje da je i sam dugo vagao kada otići u mirovinu. “U ranim i srednjim pedesetima sanjao sam da ću se umiroviti sa 60 godina i da ću tada imati pristup novcu iz svog 401K mirovinskog plana.” No stvarnost ga je prizemljila pa je radio dulje nego što je planirao.
“Zadnjih deset godina sam se financijski pripremao”
“Moje financije i životne okolnosti naredile su mi da s mirovinom pričekam do ranih šezdesetih”, kaže ovaj strastveni volonter i zagovornik biciklizma. Umirovio se 2017. godine sa 63 godine starosti i danas nema dvojbi jer se to pokazalo dobrom odlukom.
“Financijski sam se pripremao zadnjih deset godina. To je prošlo brže od očekivanog. Budućim umirovljenicma savjetujem financijsku disciplinu, imanje plana, ali i realan pogled na vlastitu situaciju i svođenje potrošnje u razumne granice.”
“Postupno mijenjajte kolege prijateljima”
Za JoAnne Zawitoski Fernandez iz kanadske Manitobe prijelaz je bio postupan. Štedjela je od dvadesetih pa je u 61. godini počela smanjivati radno vrijeme prije konačnog odlaska u mirovinu. “Mislim da je to najbolji način. Treba postupno zamijeniti stare aktivnosti, prijatelje s posla i rutine novima. Zadržala sam samo one ljude koji su mi puno značili i stekla nove. ”
Ova bivša ravnateljica škole u mirovinu je zakoračila u 63. godini. Danas kaže strastveno: “Imam vremena za putovati, čitati, volontirati, vježbati. Radim sve ono što sam odgađala za neka druga vremena. Volim mirovinu! Aktivna sam, zauzeta i potpuno uključena u događanja oko sebe.” Ne skriva ni ono što mnogi prešućuju: “Nimalo mi ne nedostaje posao.”
“Nakon šezdesete tijelo popušta”
Ipak, mnogima mirovina nije ono što su očekivali. Odgađanje ima svoju cijenu koja se zove: zdrave godine života u mirovini. Mary Beth Biette iz Kanade sažima to iskustvo u jednoj rečenici: “Nemojte previše čekati jer nakon šezdesete tijelo počinje popuštati i javljaju se razne tegobe.” Sa suprugom je putovala dok su mogli, a danas je suočena s njegovom bolešću. “Jako mi je drago što smo učinili sve što smo mogli dok smo mogli”, zaključuje.
Bez uljepšavanja, potvrđuje to i Kanađanka Cher Hill. Ona i suprug planirano su se umirovili u mladoj 58. godini. “Ne zaboravite da se s godinama počinju javljati zdravstveni problemi. Prijateljica mi je upravo izgubila supruga sa 60 godina. Moj rođak je upravo preminuo sa 60. Nije doživio mirovinu. Na samrti mi je rekao da sam bila u pravu kad sam rekla da je mirovinu dočekao s puno novca, ali da više nema života.” A što je vama prioritet?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
