”Ne postoji, preživljavaj! Nemoj jesti, nemoj piti, nemoj pušiti, ne izlazi. Ne grij se, ne hladi se, nemaj auto, nemaj bicikl, nemaj romobil, nemaj mobitel. Ne izlazi na kavu, ne pij sok, ne pij pivo, vino, ne jedi kolač, tortu ni sladoled. Ne idi na putovanje i ne druži se pa će ti biti dovoljno i 300 eura penzije. A ako želiš živjeti život, treba ti minimalno tisuću eura po članu obitelji”. Komentar je ovo našeg čitatelja na društvenim mrežama ispod teksta ‘Kome nije dovoljno 500 eura penzije, ne zna živjeti’.
Time je sažeo i indirektno objasnio zašto današnji umirovljenik s 500 eura može preživjeti, ali ne i živjeti. Tisuću eura bi, u tom smislu, značilo ne samo puko preživljavanje, nego i dostojanstveniju kvalitetu života.
Zadovoljna s 476 eura, ali uz svoju kuću, vrt, maslinik, odraslu djecu
Većina komentara, pa i najkonstruktivnijih, potvrđuje staru izreku da sit gladnome ne vjeruje. Drugim riječima, svatko procjenjuje tuđu situaciju iz vlastite životne perspektive. Tako nam umirovljenica s Krka piše da je i zadovoljna i s manje od 500 eura. Pritom živi sa suprugom, ima vlastitu nekretninu, vrt, maslinik, situiranu djecu.
“Ne sjedim besposleno”
“Mirovina mi je 476 eura. Imam 65 godina i nikad ne sjedim besposleno, bez obzira na zdravstvene probleme – visoki tlak, varikozne vene, probleme sa srcem, skoliozu i spondilozu. Uživam u radu oko kuće i u vrtu gdje uzgajam povrće. Moja i suprugova mirovina zajedno iznosi 1.200 eura. Radimo planski i većinu povrća imamo kroz cijelu godinu, za nas i obitelji naše djece. Obrađujemo maslinik tako da nam ništa ne fali, a još nam koji mjesec ostane nešto novca i to čuvamo za rođendane unucima, za blagdane i za auto”, iznosi svoju situaciju.
Kaže da nikada nisu živjeli rastrošno, uvijek se na sve pazilo. “Nikada nismo pušili ni kupovali nešto što nije potrebno. Iako nas za blagdane bude 11 oko stola, svi smo sretni i zadovoljni. Moja je majka uvijek govorila: pokrij se s onim što imaš, a za sve želje treba zavrnuti rukave i uhvatiti se posla. Na sve to, živimo i na najljepšem otoku, Krku”, zaključuje ova zadovoljna umirovljenica.
No, upravo u toj razlici iskustava vidi se da rasprava o mirovinskom standardu nije jednostavna. Umirovljenica s Krka opisuje život u kojem su stanovanje, dio prehrane i svakodnevna organizacija života osigurani vlastitim radom, imovinom i obiteljskom mrežom podrške. U takvim okolnostima i manji novčani iznos doista može biti dovoljan za skroman, ali stabilan život.
Sindikati na prosvjedu tražili 1.100 eura prosječne mirovine
Međutim, takva iskustva ne mogu biti univerzalno mjerilo. Mnogi umirovljenici nemaju vlastitu nekretninu, nemaju mogućnost uzgoja hrane, žive sami, plaćaju stanarinu ili se suočavaju s težim kroničnim bolestima i troškovima lijekova. Njihov mjesečni budžet ne ovisi samo o skromnosti, nego o stvarnim troškovima života koje ne mogu izbjeći.
Upravo zato rasprava o tome ”koliko je dovoljno“ ne bi trebala ostati na razini osobnih nadjačavanja ”ako mogu ja, trebao bi moći i ti ili ne znaš živjeti”, nego se mora voditi kroz pitanje sustava koji bi trebao osigurati osnovnu sigurnost svima, neovisno o tome gdje žive i u kakvim ih je životnim okolnostima zatekla starost.
Loše im je ali se ne bune
Najmanje što je većina vitalnih umirovljenika mogla učiniti bilo je pojaviti se na prosvjedu koji su u subotu u Zagrebu organizirali Savez samostalnih sindikata Hrvatske, Nezavisni hrvatski sindikati, Matica hrvatskih sindikata i Sindikat umirovljenika Hrvatske. Što se umirovljenika tiče, tražili su prosječnu mirovinu od 1.100 eura neto, niže cijene hrane i pristupačnije stanovanje. I tada bi to bio život bez luksuza, ali dostojan i siguran za sve one koji su uplaćivali u mirovinski sustav.
Kakav život vodite u mirovini i koliko je u Hrvatskoj potrebno za normalan život?
Zanima nas vaša priča
Želite li i vi, posve anonimno, podijeliti svoje iskustvo i viđenje ove teme s nama i našim čitateljima, možete to učiniti putem web obrasca Povjerljivo. Napišite svoju priču!
