U brojnim pismima koja nam šalju čitatelji stariji od 50 godina često se ponavlja ista neugodna tema: narušeni odnosi s odraslom djecom. Mnogi pišu da ne razgovaraju mjesecima ili godinama i strepe da će tako i ostati, a najteže je onima koji zbog toga ne viđaju ni vlastite unuke.
No jasno je da se kvalitetan odnos gradi od početka, tijekom odrastanja djece, a obitelji koje kasnije ne održavaju blisku vezu imaju nekoliko zajedničkih obrazaca ponašanja roditelja. Šest najčešćih pogrešaka koje mogu dovesti do lošeg ili nepostojećeg odnosa u odrasloj dobi djeteta za CNBC otkriva savjetnica za roditeljstvo Reem Raouda.
Pokušavaju kontrolirati dijete
Poslušnost i povezanost dvije su potpuno različite stvari. Povezanost gradi odnos kojem se dijete želi vraćati i donosi više suradnje nego što bilo kakva kontrola ikada može. Roditelj koji uspješno gradi povezanost ne mora imati posljednju riječ niti tražiti trenutnu poslušnost; važnije im je zadržati odnos u kojem se dijete otvara i kad pogriješi nego optuživati i dokazivati da su u pravu. Zato odolijevaju porivu da odmah viču i ispravljaju dijete, već umjesto toga predlože zajedničko traženje rješenja.
Umanjuju djetetove emocije
Rečenice poput ”ma dobro si” ili ”prestani plakati” ne mijenjaju ono što dijete osjeća, nego ga samo uče da to ne govori naglas. Roditelji koji su bliski sa svojom odraslom djecom u odgoju su radili nešto naizgled jednostavno, ali važno, a to je da su dopuštali izražavanje svih emocija.
Umjesto žurbe prema rješenju, govorili su ”Vidim da ti je to stvarno teško palo, zar ne?” Kada dijete doživljava neugodne emocije, ostaju s njim u tom osjećaju umjesto da ga pokušavaju iz njega izvući. Time mu dopuštaju da bude uznemireno bez da tu uznemirenost pretvaraju u problem koji moraju riješiti.
Pokušavaju mijenjati djetetovu osobnost
Jedna od najvećih pogrešaka koju roditelji rade jest pokušaj da dijete pretvore u nekoga tko je lakši za odgajanje ili prihvatljiviji. Roditelji koji su bliski s djecom umjesto toga djetetu dopuštaju da bude ono što jest, čak i kad ih to ljuti.
To može značiti podržati dijete koje je osjetljivije nego što su očekivali ili ne gušiti osobnost koja djeluje prezahtjevno. Pri tome je ključno da dijete ne dobije osjećaj da je ono problem koji treba riješiti, jer djeca koja odrastaju uz osjećaj potpunog prihvaćanja ne traže to prihvaćanje drugdje.
Djetetovu vrijednost vežu uz postignuća
Zadatak je roditelja da djetetu ukažu na to da njegova vrijednost nije na kušnji svaki put kad uspije ili ne uspije. Umjesto da se fokusiraju isključivo na rezultate poput ocjena, pobjeda ili postignuća, roditelji cijene dijete zbog onoga tko jest, a ne samo zbog onoga što radi. Postavljaju ista pitanja i jednako su prisutni nakon neuspjeha kao i nakon pobjede.
Osuđuju dijete u ključnim trenucima
Umjesto da osuda dovede do napretka, ona najčešće dovodi do skrivanja pogrešaka. Roditelji koji ostaju bliski s djecom upravo te teške trenutke pretvaraju u situacije u kojima im se dijete može obratiti. Umjesto ”Što ti je bilo u glavi?”, kažu: ”Ispričaj mi što se dogodilo”, te pokažu zanimanje prije vike i drame.
Izbjegavaju preuzeti odgovornost
Isprika se ima veliku snagu, a kad roditelji priznaju vlastite pogreške te se ispričaju kad pretjerano reagiraju ili pokažu nerazumijevanje, pokazuju da je popravak odnosa dio zdravog odnosa. To može zvučati ovako: ”Nisam smjela tako razgovarati s tobom, pogriješila sam i žao mi je”, bez opravdavanja i bez prebacivanja krivnje na dijete. Time se gradi povjerenje koje djeca nikad ne žele izgubiti.
