Marija (72): U mirovini radim više nego dok sam radila

„Nije mi žao što sam sa 60 godina već bio u mirovini jer od prvog dana živim punim plućima i svaki mi je dan prekratak. U svaki bih ugurao i čitanje, i kakvu putopisnu emisiju, hodanje, plivanje, bicikliranje, kuhanje za obitelj”, rekao nam je svojedobno u intervjuu zagrebački umirovljenik Ante Bićanić (76) rodom iz Slunja.

Slične izjave o prekratkim danima čuli smo od brojnih umirovljenih sugovornika, među kojima je i gospođa Marija (72) iz Gorskog kotara, koju smo zamolili da nam opiše svoje ljetne tjedne aktivnosti.

Ujutro obilazi njivu i skuplja puževe s kavom u ruci

„Ujutro s kavom u ruci obiđem njivu, pa drugu, potom i plastenik. Prošećem i među voćkama i cvijećem te si odredim što treba odraditi taj dan. Ako ugledam neku hitnu situaciju, poput puževa, krenem to odmah rješavati”, priča nam ova umirovljenica.

„Nakon doručka, kad uzimam i lijekove, obično odem na njivu i vratim se s namirnicama za ručak, koji za sebe i supruga kuham baš svaki dan. Operem suđe, pospremim, popijemo kavu i već jurim dalje. Do sutra mogu nabrajati što me sve čeka tijekom ljeta. Ovih dana, primjerice, berem ribizle, bob, grašak, mahune, sve to čistim i pakiram za škrinju. Jučer navečer tukla sam orahe od lani, da se potroše jer će uskoro biti novih”, otkrila je.

Kod nje ne postoji „trla baba lan, da joj prođe dan”

„Kad moram u trgovinu koja je udaljena dva kilometra, samo razmišljam koliko će mi to vremena uzeti jer se moram preodjenuti, urediti, sjesti u auto. A ako me nazove netko tko dugo priča, već nervozno gledam na sat i mislim si: ovo je baš ono ‘trla baba lan, da joj prođe dan’. Mislim da je ta utrka s vremenom nešto što nama umirovljenicima lako uđe pod kožu i ne znamo stati”, kaže i dodaje da se upravo sprema u šumu brati gljive.

Posao oko kuće nikad ne završava

Mnogi umirovljenici, dodaje, uz povrtnjak i voćnjak, imaju i kokoši ili ovce. „Oni ne mogu niti na tri dana na more, niti im more nedostaje”, rekla je.

Na pitanje što radi suprug, kaže da jednako „trči od jutra do mraka”, baš kao i ona. „Ograđivao je njivu, šiljio kolce za mahune, pilio i cijepao drva, slagao ih. Kosi veliku okućnicu, evo upravo pere auto iznutra i izvana. Lovac je pa ode u lov i na njihove radne akcije, ne miruje nikad. Jedino što on nakon ručka odrijema, no ja ne mogu ma koliko to korisno za zdravlje bilo”, otkrila je.

Vrijeme za predah i duhovnu njegu

Ipak, postoje trenuci kad malo zastane. „Četvrtkom u pet popodne, dodaje, obavezno idem na molitvu krunice u crkvi. Sve si mi umirovljenice na selu, osobito ljeti, natovarimo posla i lako zaboravimo na duhovnu njegu. Krunica tijekom tjedna i nedjeljna misa prilika su da zastanemo, okrenemo se sebi i pronađemo malo mira, ali i da se družimo”, zaključuje gospođa Marija.

Globalni fenomen: Umirovljenici diljem svijeta utrkuju se s vremenom

Da osjećaj kako u mirovini nikad nema dovoljno vremena nije samo iskustvo naših sugovornika, pokazuje i širi fenomen o kojem raspravljaju umirovljenici diljem svijeta. Na platformi Reddit o tome su pisali ljudi iz različitih krajeva svijeta, i oni koji žive na selu i oni iz gradova.

„Prije nego što sam se umirovila, susjed me upozorio da si ne natovarim previše obaveza jer ću se pitati gdje sam našla vrijeme da idem na posao. Bio je u pravu. Drugu godinu mirovine smanjila sam broj obaveza koje sam si bila zadala iz straha da će mi biti dosadno. Između povremenog volontiranja i hobija, i dalje imam barem jednu obavezu svaki dan. I nijedna ne uključuje badminton”, opisuje umirovljenica koja niti umije, niti želi mirovati.

Zdravlje određuje ritam dana

No, oni koji imaju problema sa zdravljem, rješavaju najtežu križaljku. „Subota mi je najdraži dan jer je to jedini dan bez termina, pregleda i drugih obaveza. Suprug je invalid i treba mi između sat i sat i pol da ga uopće pripremim za dan. I sama bolujem od artritisa pa i meni treba još toliko vremena da se spremim. To znači da nam prođu dva do tri sata samo na jutarnje pripreme, prije nego što uopće možemo razmišljati o bilo kakvoj aktivnosti. Da, zauzeta sam, i to navlačenjem kompresijskih čarapa”, iskreno je napisala žena na Redditu.

„Umirovila sam se lani u svibnju. Prije toga radila sam od ponedjeljka do petka, od 8 do 17 sati. Bilo je prilično jednostavno, nisam vodila nikakav raspored. Sada su tu liječnički pregledi, dogovoreni susreti s prijateljima i volonterski angažman. Zapravo, moram voditi bilješke u kalendaru kako bih uspjela pratiti sve što mi je na rasporedu”, opisuje svježa umirovljenica.

Ne zna za dosadu

Zašto mu je svaki dan prekratak, opisao je i jedan umirovljeni muškarac. „Radim na kući. Čitam. Radim nešto na računalu. Vozim bicikl. Kuham. Pospremam. Gledam filmove i slušam glazbu. I, najvažnije, mogu ne raditi ništa kad god želim. Nikad mi nije dosadno u mirovini”.

Možda je upravo u tome i odgovor na pitanje zašto mnogi umirovljenici tvrde da nemaju vremena: ne zato što im dan traje kraće, nego zato što su ga napokon ispunili stvarima koje su im važne, koje im daju svrhu, pokreću ih i održavaju tjelesno i umno vitalnima.

Pišite nam i vi kako provodite dane u mirovini i čini li vam se da je svaki dan prekratak?