Crnjac Pauković: Hrvatskoj treba zaštitni dodatak uz mirovinu, modeli su u susjedstvu

U nedavno objavljenom članku stručnjakinja za mirovinske sustave Vanda Crnjac Pauković kritizirala je linearno usklađivanje mirovina i zakonski institut najniže mirovine te predložila ukidanje najniže mirovine i uvođenje zaštitnog dodatka. Njime bi se primanja umirovljenika podizala do granice potrebne za preživljavanje ili do iznosa koji omogućuje dostojan život u starosti.

Autorica u nastavku podrobnije razrađuje taj prijedlog, ističući da je riječ o ozbiljnoj ideji, a ne o lakonskom prijedlogu iznesenom „uz kavicu“. Upozorava i na Preporuku Vijeća EU o primjerenom minimalnom dohotku, donesenu u siječnju 2023. godine, koja prethodi direktivi o minimalnom dohotku koju će morati primijeniti sve države članice Europske unije.

Socijalno davanje iz državnog proračuna

U teoriji i praksi mirovinskih sustava država članica EU koje primjenjuju doprinosni mirovinski sustav, zaštitni dodatak uz mirovinu je davanje kojem je svrha dostizanje određene razine standarda umirovljenika i financira se iz državnog proračuna kao davanje koje po vrsti spada u socijalno davanje.

U nekim državama je granica postavljena na statističku granicu siromaštva a u nekima na granicu potrebnu za dostojanstven život u starosti – bez kopanja po kantama za smeće i radi smanjivanja stope samoubojstava umirovljenika, posebno samaca.

Ipak, zaštitni dodatak se ne smije financirati doprinosima za mirovinsko osiguranje već iz državnog proračuna. On predstavlja mjeru borbe protiv siromaštva ranjivih skupina i može se vezati uz mjeru kupovne moći (purchasing power – pp) i/ili košaricu proizvoda i usluga.

Uvođenjem zaštitnog dodatka uz mirovinu potrebno je ukinuti najnižu mirovinu koja se financira doprinosima a ne uzima u obzir imovno stanje korisnika, čime se oštećuje mirovinski sustav i smanjuje svjesnost o potrebi štednje za starost kod pojedinaca koji imaju uvjete za takvu štednju.

Hrvatski sustav na granici održivosti

U tom kontekstu, što se tiče hrvatskog mirovinskog sustava, on je na granici održivosti prema odnosu osiguranika i umirovljenika (1,46:1) i niskim plaćama koje stvaraju nisku razinu sredstava prikupljenih od doprinosa iz kojih se financira i takozvana najniža mirovina. Medijalna neto plaća u svibnju 2026. godine iznosila je 1.324,00 eura što znači da polovina zaposlenih u Hrvatskoj zarađuje manje od tog iznosa.

Korisnici najniže mirovine koji ne ostvaruju ostale prihode i nemaju dodatnu imovinu pored nekretnine u kojoj žive sami ili s članovima obitelji, također žive ispod granice siromaštva.

Usprkos tome, zaštitni dodatak je bio i sada je trn u oku svakoj vladajućoj strukturi, bez obzira na to koliko su se vladajući načelno proglašavali socijalno osjetljivima i orijentiranima prema unapređenju standarda umirovljenika. Problem je što nije poznato bi li zaštitni dodatak značio veće izdvajanje iz državnog proračuna i bi li njegovim uvođenjem negdje trebalo skresati i ušparati. Istodobno na životni standard umirovljenika ne gleda se kao na prioritet, iako su i umirovljenici potrošači.

Jedan dio “bajke” je i to da bilo koja hrvatska vlada nakon 1990. godine nešto daje ili ne daje umirovljenicima. S obzirom da se najniža mirovina financira doprinosima koje plaćaju sadašnji osiguranici (generacijska solidarnost) kojima upravlja država, vlada ne daje nikome ništa. Do 1990. godine su doprinosima na demokratski način upravljali umirovljenici i osiguranici u takozvanim SIZ-ovima, a vlade su kroz nadležno ministarstvo imale pravo nadzora.

Austrija i Italija kao postojeći primjeri

Da se ne vraćamo u socijalističku prošlost, koju kao ukupnost ne zagovaram, možemo uzeti postojeće primjere.

Jedan od njih je npr. Austrija koja i dan danas ima demokratski sustav upravljanja općim obveznim mirovinskim fondom. Također Italija, čiji mirovinski sustav je godinama u financijskoj krizi i u kojoj općim mirovinskim sustavom generacijske solidarnosti upravlja država, ima zaštitni dodatak. Zašto ne bi mogla i Hrvatska?

Hrvatska spada u krug srednjeuropskih država i povijesno je cijela bivša Jugoslavija svoj sustav izgradila po uzoru na austrijski mirovinski sustav pa ga je i Hrvatska naslijedila nakon raspada SFRJ. Jasno je da zbog nebrojenih uvjeta ne možemo preko noći postići austrijski pa čak ni talijanski životni standard, ali bismo trebali uporno gravitirati višem standardu života i demokratskom pristupu sredstvima mirovinskih fondova a ne kao mjeru uzimati u obzir standard država koje su ranije bile u istočnom bloku.

Inflacija je najviše pogodila najsiromašnije

Zbog opće političke situacije u cijeloj EU inflacija je posljednjih godina utjecala na položaj umirovljenika a najgore su prošle osobe kojima prihod služi pretežno za hranu i energente, dakle, osobe s niskim prihodima od rada i umirovljenici s niskim mirovinama.

Gotovo sve države članice su poduzimale mjere ublažavanja posljedica inflacije, a u državama koje primjenjuju doprinosni mirovinski sustav generacijske solidarnosti zaštitni dodatak (u nekima više vrsta zaštitnih dodataka (npr. Portugal, Belgija) je bio najefikasnija mjera u pogledu pružanja minimalnih uvjeta za život.

U Italiji se primjenjuje i različit postotak usklađivanja mirovina ovisno o visini mirovine u koju se uračunava i zaštitni dodatak. Ali, kako Italija primjenjuje usklađivanje samo prema indeksu troškova života te različite stope usklađivanja proizvode minimalan, skoro zanemariv, učinak.

Usporedba s razvijenim susjedima

Austrija je jedna od ekonomski najrazvijenijih europskih država, a kupovna moć građana je za 15 posto veća od prosjeka EU, dok je u Hrvatskoj 21 posto ispod tog prosjeka. U Austriji je život nominalno skuplji ali se to kompenzira većim plaćama i mirovinama.

Prosječna neto zarada u Austriji premašuje 35.000 eura godišnje dok je u Hrvatskoj, ispod 20.000 eura unatoč nominalno snažnom rastu plaća i mirovina posljednjih godina, a kojima se vladajući hvale na sva usta. BDP po stanovniku u Austriji, također i PPS, je 40 posto viši nego u Hrvatskoj.

PPS ili standard kupovne moći računa koliko točno košarica dobara i usluga možete kupiti u svakoj državi i pokazuje koliko je stvarna moć novca kad odete u trgovinu. Eurostat izračunava PPS pomoću indeksa razine cijena i fiktivne košarice dobara koja sadrži mnoge uobičajene proizvode i usluge.

Primjenom takvog mjerila, ako matematički uzmemo da je prosjek EU 100 eura, u Austriji ista košarica košta 120 eura a u Hrvatskoj 80 eura. Tako vidimo da je stvarna razlika između kupovne moći u Austriji i Hrvatskoj oko 43 posto u korist Austrije što je puno manje nego kad se uspoređuju nominalne vrijednosti.

Usporedba ekonomske moći Austrije i Hrvatske je važna kako bi na početku bilo jasno da austrijski zaštitni dodatak ne može biti Hrvatskoj uzorom po iznosu već samo kao idejno rješenje a iznos treba ovisiti o mogućnostima i kriterijima uspostavljenim u Hrvatskoj (cenzus ostalih prihoda i imovine).

Ujedno proizlazi da je zaštitni dodatak, u smislu smanjivanja siromaštva i povećanja prosječne kupovne moći umirovljenika, puno bolje rješenje od različite stope usklađivanja mirovina koja bi samo utjecala na prelijevanje sredstava doprinosa generacijske solidarnosti „iz šupljeg u prazno“ i sukobila međusobno razne kategorije umirovljenika i osiguranika te dovela do negativnog raspoloženja i kaosa.

Mjera različitih stopa usklađivanja bi destimulativno djelovala na sve osiguranike s većim plaćama, a pogotovo one mlađe, koji bi unaprijed znali da će u budućnosti biti oštećeni u smislu usklađivanja mirovine usprkos visokim doprinosima koje plaćaju.

Zaštitni dodatak i bonus uz mirovinu u Austriji

Zaštitni dodatak u Austriji (Ausgleichszulage) socijalno je davanje koje se financira iz državnog proračuna. Njime se nastoji zajamčiti određeni minimalni prihod umirovljenicima koji imaju stalno prebivalište u Austriji.

Pravo na zaštitni dodatak može ostvariti umirovljenik ako njegov ukupni prihod ne doseže zakonom utvrđenu razinu referentnog iznosa, odnosno cenzusa. Ukupni prihod uključuje bruto iznos mirovine, ostale neto prihode te, prema potrebi, potraživanja na ime uzdržavanja.

U izračun dodatka uključuje se i neto prihod bračnog druga ili registriranog partnera umirovljenika s kojim živi u zajedničkom kućanstvu. Minimalni uvjeti za mirovinu su dob 65 godina za muškarce i 60 godina za žene (povećava se na 65 do 2033.) te 20 godina mirovinskog staža.

Zaštitni dodatak je razlika između osobne i minimalne mirovine

U 2025. godini mirovina sa zaštitnim dodatkom (minimalna mirovina) iznosila je 1.273,99 eura, a za parove 2.009,85 eura. U 2026. godini 1.308,39 eura za samce a 2.064,12 za parove.

Zaštitni dodatak je iznos razlike između osobne mirovine i tako određenih iznosa mirovine. Mirovine se isplaćuju 14 puta godišnje a na njih se plaća doprinos za zdravstveno osiguranje od 6 posto. Međutim, primjenjuju se i mnoge olakšice u odnosu na cijene lijekova i slično.

Od 1. siječnja 2020. godine uveden je sustav bonusa uz mirovinu za osobe s dugim mirovinskim stažem. Za taj bonus vrijede pravila cenzusa kao i za zaštitni dodatak (1.386,20 eura u 2025.). Bonus je davanje koje se dodjeljuje uz osobnu mirovinu. Ovisno o navršenom mirovinskom stažu u 2025. bonus je iznosio od 188,60 do 480,49 eura. Korisnici obiteljskih mirovina (mirovine za udovice, udovce ili siročad) nemaju pravo na taj bonus.

Mirovine se usklađuju samo s indeksom porasta troškova života. U 2025. za mirovine do iznosa 6.060,00 mjesečno to je bilo 4,6 posto, a mirovine veće od tog iznosa uskladile su se za iznos od 278,76 eura. Osim općeg sustava generacijske solidarnosti, Austrija ima i nekoliko posebnih sustava.

Talijanska minimalna mirovina i zaštitni dodatak

Talijanski mirovinski sustav je kompleksan jer se posljednjih godina često mijenjao; restriktivan je i već je dugo u teškoj financijskoj krizi. Također, Italija pored općeg ima i četiri posebna mirovinska sustava za različite kategorije osiguranika, što Hrvatska, nažalost, nema.

Talijanska minimalna mirovina iz općeg mirovinskog sustava služi kao cenzus za različite stope usklađivanja, a sastavljena je od osobne mirovine i zaštitnog dodatka koji ovisi o ostalim prihodima članova obitelji ili samca. Pravo se ostvaruje uz cenzus ostalih prihoda i godišnje iznosi osnovnih 7.954,05 eura do 15.908,10 eura za samca, a za bračni par do 31.816,20 eura.

Zaštitni dodatak se financira iz državnog proračuna. Minimalna mirovina, za razliku od hrvatske najniže mirovine, ne ovisi o godinama staža. Talijanska minimalna mirovina nakon povećanja od 1,4 posto u 2026. godini iznosi 611,85 eura a ostvaruje se ako je osobna mirovina manja od nacionalne mirovine iz socijalne skrbi.

Osiguranici koji su bili u radnom odnosu, ali nisu ispunili minimalne uvjete za talijansku mirovinu, ostvaruju mirovinu iz socijalne skrbi u iznosu od 534,00 eura.

Razliku između osobne i minimalne mirovine – zaštitni dodatak – financira državni proračun.

Različite stope usklađivanja u Italiji

Dob za odlazak u starosnu mirovinu ovisi o prosječnom očekivanom trajanju života, trenutačno je 67 godina i 1 mjesec (prijevremena mirovina s 64 godine i planira se ukinuti). Uvjet dobi se povećava svake tri godine, a u 2027. godini uvjet će biti 67 godina i 3 mjeseca. Minimalni staž za starosnu mirovinu je 20 godina.

Usklađivanje se obavlja u različitom postotku po kategorijama iznosa mirovine ali samo prema rastu troškova života a to su vrlo niski postoci. U 2026. godini iznosi samo 1,4 posto.

Cenzus za različitu stopu usklađivanja je bio umnožena minimalna mirovina prije uvećanja koja je iznosila 603,40 eura mjesečno. Umirovljenici s mirovinom u visini do 4 takve minimalne mirovine (2.413,60 eura) uskladili su se za 1,4 posto, između 4 i 5 takvih minimalnih mirovina za – 1,26 posto, a s više od 5 minimalnih mirovina (više od 3.017,00 eura) – 1,05 posto.

Iz toga proizlazi da se različita stopa povećanja primjenjuje na mirovine kakve Hrvatska može samo sanjati, a rast mirovina uvjerljivo usporava usklađivanje koje se provodi samo prema inflaciji. Pod određenim uvjetima, uključujući i trajanje mirovinskog staža, umirovljeniku pripada i bonus, ali je u 2026. godini reduciran sa 2,2 posto na 1,3 posto pa sada iznosi 3,13 eura neto.

Trenutačno se u Italiji vodi žestoka rasprava o tome treba li se na usklađivanje mirovina primjenjivati prosječni indeks troškova života ili indeks koji pokazuje rast cijena osnovnih namirnica i usluga koji je i u Italiji daleko veći. Takvu raspravu bi trebalo povesti i u Hrvatskoj.

Zaštitni dodatak je, dakle, moguć, osim u bogatim državama kao što je Austrija, i u državama s mirovinskim sustavom koji se bori za opstanak, kao što je talijanski mirovinski sustav. Idejno rješenje za uvođenje zaštitnog dodatka u Hrvatskoj stoji pred nama.